Gleda je ispod crnih, gustih, spojenih obrva. Nepovjerljivo je mjerka. Čačkalica mu je među usnama, zubima prevrće njen vrh tako da taj komadić na tanko isjeckanog drva nervozno putuje s jednog na drugi kraj usta. Ne vjeruje joj. Podsjeća je na onu crnu američku gaduru koja je lažno tvrdila –jel' on, naravno, zna da je lagala - kako joj je jedan bivši gradonačelnik nasilno gurao prst tamo gdje ne smije. Sjetio se toga, na trenutak na mjestu crnkinje vidio svoju kćer koja najboljeg gradonačelnika na svijetu prijavljuje za nešto za što on misli da se možda nije ni dogodilo, i onda je eksplodirao! Kao pravi luđak, potpuno izbezumljen i zapjenjen izgubio je kontrolu nad svojim ponašanjem. Krenuo je šamarom na nju. Lijevom rukom po desnom obrazu, pa desnom po lijevom. Nemoj, Tomo, nemoj na nju, cvilila je majka nemoćno promatrajući kako se crvene ionako natečeni obrazi njene kćeri, jedinice Mile.

"Majku ti tvoju silovanu, rodit ćeš to dijete. Nećeš me sramotit. Kakav abortus?! Pa da okolo o tome pričaju, da kažu da je Tomina kći ubila stvora. Ima da to dijete dođe na ovaj svijet, a ja ću objasnit tko mu je bio otac, a ni ti kao majka nisi ništa bolja. Đavo, sotona u ljudskom tijelu, to ste i ti i taj tvoj silovatelj. Ali, rodit ćeš! Razumiješ me“, urlao je otac. Sirovina u potkošulji, razdrljen, lanac mu oko vrata, debeo kao palac, seljački statusni simbol. Zaudara po pivi i znoju. Plješće rukama, istodobno ljut i veseo, podvojena ličnost.

"Svi za stol! Sjedite 'vamo, ravno pred mene, da vam oči vidim". Zapovjedno namješta ženu i kćer pred sebe. Mila se drži za bolni nos. Bit će da je preko njega produžio udarac u lijevi obraz. Natiče, boli je. Ali puno manje od duše. Posramljena, traumatizirana prošlomjesečnim događajima kad je brutalno pretučena i silovana, poslušno i bez bilo kakvog otpora sjeda.

„Nego, reci ti meni, kako je on to tebe silova'? Zašto mu nisi rekla – dosta, budalo, pušti me na miru? Nego, on je lega' na tebe, a tebe možda prisvrbilo, i dala si mu… Možda te i nije silova'. Možda ti to malo sad izmišljaš jer ti se dite ne da rodit“. Ona ne vjeruje što čuje. Rođeni otac! Zna da je prokleta sirovina, obiteljski nasilnik, svinja od čovjeka. Svjesna je toga. Kao i činjenice da mu se ne zna, ne može, a vjerojatno i ne želi do kraja suprotstaviti. On ih drži u prijetnji, otvorenoj, neskrivenoj, primitivnoj i prizemnoj. Udara po njima dvjema, majci i njoj, koje žive u vječnom strahu. Žrtve su, ali potpuno bespomoćne. Klasika, ni prve ni zadnje, deja vu. Mila je taoc situacije, mali zaštitnik majke pred velikim nasilnikom. U tom odnosu žrtvovala je sebe.

„Čuješ, nesrećo, što te pitam. Jesi li ti to izmislila silovanje jer ti se rodit ne da? Ako je tako, bacit ću te kroz prozor“, opet je urlao. Susjedi s donjeg kata počeli su vikati na njega.

„Glupane, utišaj se, ti i tvoja fufa od kćeri koja nečije kopile nosi“. Podemonio je! Skočio sa stolca, došao do balkona i zadrečao.

„Rodit će ga ona, majku vam vašu! Mila će mi unuka rodit! Muško će bit!“. I time je sve završilo, svaka rasprava. Još jednom je ipak pokušala…

„Ali, tata, ne želim roditi dijete začeto silovanjem. Ne mogu, neću, ne tjeraj me na to“. Plakala je, preklinjala, skutrila mu se pred nogama, skvrčila u fetusni položaj i jecala.

Odgurnuo ju je. Kratko i snažno, dovoljno da se digne i podcjenjivački je prekorači.

„Kuš, da te nisam čuja! Rodit ćeš i gotovo. Jel' to po Škorinom zakonu? Je! Jel' meni kao tvom ocu i kao članu ove sjebane obitelji taj Škorin zakon da' za pravo da kažem hoćeš li ili nećeš rodit pa ako si i silovana. Je! Imam li to pravo? Imam“.

„Imaš, tata, ali zakon je sramotan…“.

„Nema ali! Škorin zakon kaže: otac ima glas u tom glasanju. Tri nas je tu. Vas dvi po pola glasa, ja puni glas. To je jedan-jedan. Ali, ali, 'ćerce moja – 'ko je jači, taj tlači! Taj sam ja. Dodjeljujem si još jedan glas! Gotovo! Glasanje završeno! Rodit ćeš mi unuka! Nemoj da ne bude unuk! 'ajd sad donesi mi pivo iz frižidera. I zatvori taj prozor, puše mi“.

Kako je on to rekao, prebijenog tijela, prepuklog srca, na rubu zdrave pameti, kao hipnotizirana prišla je prozoru, prekoračila rub lijevom nogom, nagnula tijelo, i zadnji put pogledala zbunjenog Tomu i zgroženu majku.

„Adio svima vama“. Rekla je i skočila! Sekundu, dvije, tri, četiri, pet… Tup! Pet najdužih sekundi njenog života prije smrti. Uspjela se još jednom prisjetiti silovanja, mučnog dahtanja napasnika koji je njen ionako nesretan život uspio učiniti još nesretnijim. Smrt je njeno konačno oslobođenje od okova nasilnog i primitivnog oca, suludih ovozemaljskih zakona i podsjećanja na odvratnog silovatelja. Tako je htjela dijete u životu, ali na ovaj način, koliko god se trudila uvjeriti da će sve biti u redu kad rodi, to ne može prihvatiti. Ne ovako. Ne. I onda taj Škorin zakon, i taj očev super glas, kao da su se obiteljski dogovarali o kreditu pa preglasavali...

„Odoh ja, adio svite moj“, zapjevala je u sebi u zadnjoj milisekundi života.  

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast