Nedavno me u emitiranju serije Crno-bijeli svijet prilično dojmila epizoda, možda i dvije, koja se snimala u Vjesnikovom neboderu u Zagrebu. Za tu građevinu vežu me mnoge uspomene, jer su usko povezane, kako s mladošću, tako i s počecima, odnosno tijekom novinarske mi karijere. Neboder smeđeg mat tona, 67 metara visok, ima 16 katova. Na njegovom trećem katu stolova je redakcija Sportskih novosti, koja je meni osobno, krajem 1970-ih godina, bila ciljna točka.

Do finiša 1984. godine bio sam honorarni suradnik svih Vjesnikovih izdanja, novinske kuće koja je bila jedna od najznačajnijih na Balkanu. U njenom okrilju mnoštvo poznatih medijskih brendova, a od kojih je SN bio i jedan od najprofitabilnijih proizvoda. Bio sam rastrgan na sto strana, kao i svi oni mladi koji su na početku radnog puta i bore se za pozicije, za egzistenciju. Tako sam uz šihte u SN, Večernjem listu, SN Reviji, odrađivao i zaduženja u Glasu Istre, La Voce del Popolo te na Radio Puli. Uza sve to, bio sam i tajnik u NS Istre i Pule, pa je jasno da je dan od 24 sata bio uzak za sve ono što je unutar njega trebalo odraditi. I da, još sam igrao nogomet, i u to vrijeme bio na putu povratka iz posudbe u Uljaniku, u Istru.

Sve je lakše kad si mlad

Kad si mlađi ,energija, želja za novim i napredovanjem, pogoni te naprijed. No, dođu trenuci kada jednostavno shvatiš da to više nije dovoljno. I nema niti smisla. Koliko god ti imponiralo da imaš široke linije u poslu i svakodnevici, moraš se prema nečemu usmjeriti. S 22 godine vrijeme je sazrijevanja važnih odluka. Postavio sam se tako upravo u trenutku kada mi je jedna redakcija u Zagrebu ponudila da im se priključim. Solidna primanja, ali kad staviš u relaciju podstanarski stan i perspektivu, naviru velike dvojbe. No, tada sam utvrdio prvo čvrsto i stabilno uvjerenje u životu. Čim se ukazala prva opcija da odselim, zgrozio sam se te pomisli. Otići iz Pule? Ma nema šanse. Bilo je prijatelja i iskusnijih poznanika koji su mi savjetovali da idem, da ne propustim šansu, jer Zagreb je metropola. Sve je to točno o većim mogućnostima, ali zbilja mi nije niti prije, a niti poslije, padalo na pamet da odem iz Pule. Četiri godine prije proveo sam godinu dana u Nišu. Vojnički dani, kad si "stara kuka" u drugoj polovici djeluju kao produženi odmor i to mi je omogućilo da pobliže upoznam drugi grad po veličini u Srbiji. Možda sam si već tada, kao 18-godišnjak, učvrstio neku sliku kako je u Puli lijepo živjeti.

U proljeće 1984. godine telefonski me nazvala tajnica SN iz Zagreba. Dođite u petak do redakciji, zove vas direktor. Naslućivao sam o čemu je riječ. Tada je u novini, koja se prodavala i po 200-300 tisuća komada širom bivše države, i dobrim dijelom u Njemačkoj, Švicarskoj i gdje god je bilo više naših ljudi, glavni čovjek bio Zvone Mornar. On je objedinjavao ulogu glavnog urednika i direktora poduzeća. Mornara, čiji je sin nedavno bio i ministar obrazovanja, smatralo se najvećim autoritetom sportskog novinarstva u bivšoj državi. Imao je stvarno posebnu karizmu, koja se tesala od 1945. do kraja te 1984. godine, kada je službeno otišao u mirovinu. Imao je tada 64 godine. Na moju sreću, Zvone Mornar smatrao me perspektivnim novinarom. Nakon što je ondašnji šef pulskog IPC Vjesnik u Puli, Mirko Urošević, inicirao proces da me se uzme u radni odnos, ključna je točka bila Mornarova odluka da SN budu za. Kad sam došao u Vjesnikov neboder bio sam istovremeno pun nade, ali i nervoze. Možda će imati neki uvjet, možda neće prihvatiti?

Svevremenski savjeti

Kad razgovarate s ljudima određene "težine", intelektualne, profesionalne i karakterne, brzo shvatite kako su to i najjednostavniji razgovori. Mornar me ugostio u svom uredu, i kad sam ušao u prostor o kojem sam često zamišljao kako to izgleda tamo gdje se dogovara uređivačka politika i svakodnevni raspored velike novine, bio sam prilično dojmljen. On me opustio, bacio neku laganu priču o nogometu, pulskom sportu, gradu kojeg je upoznao dok mu je sin bio u vojsci. I onda je samo prešao na stvar. "Mali, uzet ćemo te. Mislim da ćeš biti jako dobar, i nemoj me razočarati.".

Mislio sam da će mi srce iskočiti iz grudi. Bez obzira što sam imao obveze i prema još dvije redakcije u sustavu, prije nego sam potpuno postao SN, ispunili su se moji snovi. Biti sportski novinar i to još u najjačoj kući na Balkanu. Prije nego sam otišao Mornar mi je kazao da će mi dati samo jedan savjet.

- Kad budeš pisao da su plavi bili bolji od bijelih, zamjerit će ti bijeli. Kad napišeš da su bili bolji bijeli, onda će ti se zamjeriti plavi…."

Pročitao je moju misao jer je bio silno iskusan. "Šta ako napišeš da su oba bili dobri ili slabi? Onda će ti jedni i drugi zamjeriti!". I što bi onda to trebalo značiti, mislio sam si par sekundi dok on nije odmah definirao priču. "Dakle, piši ono što misliš da treba, bez obzira što kome smetalo. Najvažnije je da se ne zamjeriš sebi. U životu čovjek može umaći svakome i svemu, ali nikad neće pobjeći od sebe. Ako nisi zadovoljan sobom i svojim radom, osjećati ćeš se loše u tome…".

Zvone Mornar vjerojatno nije bio svjestan koliko me odredio s tim rečenicama. Njemu je to bilo normalno, meni je bilo sintetiziran okvir posla kojim sam se krenuo baviti, i kome se jednostavno moraš podrediti. Svakog dana, vikenda, ujutro i navečer, radnog i neradnog dana. I da, kad sam ulazio u lift, prije odlaska za Pulu, Mornar mi je onako u prolazu dobacio.

"I zapamti, nitko nije prorok u svom selu, no nikad ne daj na svoje selo drugima, a ni sebi."

Uvijek za Pulu

Apsolutna istina. Mornarove savjete shvatio sam kao nepisane zakone u profesionalnom pozivu. I bili su mi od najveće pomoći u onim fazama kada se preispituješ da li si uradio nešto dobro, ili oni koji ti zamjeraju imaju pravo. Nije lako ići protiv struje zamjeranja, ali puno je teže biti populista u svojoj koži.

Prošlo je 36 godina da sam na istom radnom mjestu. I prošlo je 36 godina da se držim doktrine da je život u Puli lijep. Pula ima svoje pluseve i minuse, kao i svaki grad, ali niti jednom, čak i u vrlo ozbiljnim i profitabilnim ponudama unutra svoga posla, i nogometa, nisam niti pomislio, a kamoli razmotrio, da odem iz mog grada. I onda kada je bilo nešto loše, krivo, teško, kao i onda kada su stvari dobrog ritma. U Zagrebu su mi često znali kazati "da me ne razumiju zašto ne želim doći". U početku sam pojašnjavao, kasnije sam odustao.

Sve napisano je poduži uvod, uz osobni profesionalni pogled (uz iskustva koja mu nekome možda u profesiji biti od koristi), u poantu koja mi se nametnula prošlotjednom pričom u Glasu Istre, o raznim novinarima, književnicima, glazbenicima i inima, koji su odlučili, ili kane, preseliti u Pulu. I nisu oni usamljeni. Znam dosta drugih ljudi, raznih djelatnosti, koji nisu javno znani, koji su učinili isto. Znam dosta i onih koji su kupili kuće širom Istre. Znam i to da me dosta naših slavnih igrača pita za tu ideju, jer im je Istra zanimljiva.

Mene to ne iznenađuje, to je samo potvrda uvjerenja, kao i mnogih, mnogih ljudi u ovom gradu i okruženju, kako se ovdje dobro živi. I osnažuje mi još jedno uvjerenje. To je temeljem toga da ljudi izvana puno pozitivnije pričaju o Puli, načinu života, ljudima i situacijama, samo pokazatelj da smo u Puli odveć kritični prema onome što imamo, i kako nam je općenito. Uvijek, naravno, može bolje, ali ako ljudi koji mogu birati gdje će, pa i oni koji dolaze u potragu za boljim standardom života, Pulu doživljavaju "nešto više", onda to valjda nešto znači. Ili ne? Ili su u pravu oni što stalno broje da je ovdje sve nikako? Nekako to ne ide jedno s drugim, da nam godi taštini kada hvale naš grad i način života, kulturu ljudi i urbane napretke, a onda se stalno po nečemu pljucka.

Svojim sam poslom obišao Hrvatsku, podosta i prostore bivše Juge, bio sam puno vremena po zapadnoj i istočnoj Europi, u dijelu Afrike i na dalekom istoku Azije. Možda vam djeluje pretjerano, ali to je osobno uvjerenje. Ovakav komad prostora, način te ritmovi života, su nemjerljivo bolji. Zato je ok kad ti zamjere, rekao bi Mornar, da nešto loše radiš, ali iritira me kada omalovažavaju naš grad. I sve što ga čini. Mislim da bi domaći ljudi u tom smislu, i unutar sebe, ali i prema svakome, trebali više isticati pozitive Pule, jer upravo oni djelima čine tu pozitivu, a trebalo bi javno i riječima "braniti" tu evidenciju.

Povezane vijesti

• OLUJA JE MOJA, VAŠA I NAŠA PRIČA OLUJA ZAUVIJEK I U SRCU!
• Rekordi komunalnog (ne)reda
• Vapimo za napretkom, a istovremeno se protiv njega borimo