Piše Robert Matteoni
Klub, grad i nada
Mislio sam se malo pozabaviti tim folklorom ponukan time što par riječkih novinara već danima stvara atmosferu "nepoštene Istre 1961 koja podmeće, od panike i straha, Orijentu 1919". Moram priznati da i za domaće uzuse podržavanja kluba iz svog grada, ova hajka na moralnost pulskog kluba, te zamjene teza, ipak iznenađuje. Sve to oko doigravanja Istre i Orijenta djeluje mi doista trivijalno i bolje se držati nogometne priče. U njoj stoje neke jasne točke. Svaka kvalifikacijska utakmica je svojevrsna avantura za oba sudionika. Svaki par kvalifikacija znači da su u nekoj bližoj kvalitativnoj poveznici, zato Orijent 1919 zaslužuje maksimalni respekt. U redu je, međutim, da se i prema Istri 1961 zadrži respekt, iako to mnogima ne ide baš od ruke. Pogotovo kada nisu involvirani u njene ili gradske tijekove.
Za sada je 12 godina
Pričao sam to onako "s nogu" s kroničarom pulske zbilje, arhitektom Antonom Percanom. On je vrhunski intelektualac po obrazovanju, ali i po ponašanju. Znate i sami da kod nas ima poprilično obrazovanih ljudi s manjkom pristojnosti ponašanja, i još gore s limitima intelektualnih ponašanja. Neki su i primitivnih pristupa. Percan je među onima koji svoju privrženost gradu, njegovim vrednotama, povijesnim odrednicama, brojnim mijenama i drugom, posvećuje puno pažnje i kroz djela, i kroz djelovanja. Sudbina Uljanika, koji je otišao u povijest, značila je i za njega ostanak bez posla kojem se posvetio cijeli radni vijek. Sada, međutim, ima puno vremena za mnoštvo istraživanja, proučavanja, zapisivanja i inih aktivnosti oko povijesti Pule i njenih stanovnika. Ok, malo mu se promijenio život, to jest puno, jer je od prije dva tjedna postao djed. Rodila se Iskra.
- Slažem se s onima koji kažu da čovjek uspije u životu tek kada dobije unuke, kazao je sretno Percan, potvrđujući mi brojna iskustva dragih mi ljudi koji uvjeravaju da je stvar doživljaja godina, zapravo stvar kako se želite osjećati. Potvrđuje mi i to da intelektualno promišljanje, za što nije potrebna diploma, nego je to stav života, uvijek umiruje sve neuroze svakodnevice.
Kazao mi je Percan nešto što mi je jako dojmljivo zazvučalo.
- A vezano za Pulu i tvoja promišljanja, sjetio sam se mnogobrojnih kritičara u našem okruženju, pretjerano kritičnih prema našem gradu. Te ne valjaju fasade, te nije popločena ulica, a ako jest onda je loše popločena i slično. Uvijek kada ih slušam, nastojim ih usmjeriti u drugi i po meni logičniji pogled. Pokušavam ih uvjeriti da Pulu promatraju kao grad s posebnim potrebama. Djeca s posebnim potrebama se vole na poseban način. Pokušavam vječnim kritičarima pulskog objasniti da nema grada na svijetu kao što je Pula, koji je posljednjih nešto više od 200 godina oslobađan čak 12 puta. I svaki je novi osloboditelj pokušavao zatrti sve ono od prošlog osloboditelja. Posljedice toga, osjećamo to svakodnevno na svakom koraku.
Kao i obično kada razgovaram s osvjedočenim i strastvenim ljubiteljem pulskog nogometa, kojem sam s velikim guštom pripomogao u realizaciji knjige "Nogomet u Puli", najpopularniji sport je uvijek na tapeti. Povezao je priču u kontekst gornje mu teze.
- Naravno da ne mogu ne spomenuti nogomet, kao jedan oblik društvenog djelovanja koji onako sirovije ukazuje što se u stvari događa unutar tog društva. Uza sve kritike ljudi oko pulskog nogometa, ostaje jedna jako važna činjenica. Naime, ako Istra preskoči Orijent, u kolovozu će biti dvanaesta uzastopna sezona igranja u Prvoj HNL. Znamo da u 120 godina pulske nogometne povijesti, nije bilo kluba koji se tako dug period natjecao u nekom od saveznih stupnjeva natjecanja, odnosno u elitnoj ligi.
Problem nestanka nade…
Vjerujem da će Istra 1961 ostvariti prvoligaški ostanak. Nisam siguran, jer se to u nogometu ne može biti, bez obzira tko je kakav, i tko što o tim sigurnostima misli. Dok se igra uvijek se nešto može promijeniti, dogoditi, pa da favorit zapne. Kvalitativno je razlika u korist Istre, ali to će trebati potvrditi na travnjaku, bez obzira kojem i koje kvalitete. No, ajmo kazati da se dogodi najgora varijanta doigravanja, a to je da Istra u dvije utakmice s Orijentom izgubi prvoligaški status. Slijedi li onda strmoglavi pad u amaterizam i raspad sustava, kako nas je naučila neka dalja, ali i bliža povijest?
Obzirom da Istra 1961 ima vlasnika, koji već dvije godine puni proračun kluba, uz određena (nedostatna) sredstva Grada za omladinski pogon, jasno je da bi cijenu tog natjecateljskog pada platio upravo vlasnik. I jasno je da bi, kao i svaki vlasnik, učinio sve što može da se čim prije vrati u Prvu HNL, jer samo tako može doći u situaciju da zaradi neki "novi" novac od tv prava, prihoda, marketinga i, naravno transfera. Bitno je reći da ispadanje iz Prve HNL nije sportska tragedija, ali bi ostanak u Prvoj HNL bez kinte, s morem dugovanja i praktično bez perspektive bila katastrofa.
Vrlo je jednostavan poučak. Klub bez vlasnika i novaca, s dugovima, nema budućnosti taman imao dobru momčad. Klub sa stabilnim vlasništvom, financijskom sređenošću i bez dugovanja, ima u najmanju ruku realnu nadu da si stvori uspješnu perspektivu. To su toliko bitne razlike da mi je teško razumjeti one stavove kako je najbolje krenuti "od nule pa polako graditi". Ima li primjera tome, da se krenulo od nule, govorim u bližoj prošlosti, pa da se potom sagradilo nešto veliko i trajno?
Prije dvije godine Istra 1961 je bila klub bez nade. Mnogi su imali nešto za reći, predložiti, uvjeravati, ali je svemu tome nedostajalo samo jedno – konkretnost. I nije to stvar samo iskustva prije dvije godine. U 40 godina naslušao sam se bezbroj teorija u Puli kako se nešto treba, ali svaka bi poslije praksa pala na prvom koraku kada treba napraviti nešto više od, kolokvijalno rečeno, osiguranja troškova autobusa i opreme. Ima vjerojatno u tim pulskim odnosima povijesti, kako daje naslutiti i Percanovo promišljanje i istraživanje, nešto što generira neki defetizam, manjak vjere u sebe, odnosno jača one koji stalno nešto i nekog ovdje prozivaju. Vjerojatno su te dvije razine ponašanja povezane.
I nada u nestanak problema
Kako sam doznao iz izvora bliskih gazdama u Vitoriji, oni ostaju u Istri bez obzira na status. I žele dalje graditi klub, kako su to naveli od prvog dana. Između ostalog žele izgraditi kamp (sada plaćaju najam terena u Medulinu), imaju investitore koji bi uložili u podizanje standarda "Drosine" (na 4 zvjezdice) kako bi se moglo igrati najviše razine međunarodnih utakmica. Između ostalog ti investitori bi natkrili cijeli stadion i postavili solarne panele. Uz podršku EU koja maksimalno podržava "zelene" investicije, odnosno obnovljive izvore energije, taj bi projekt donio i Gradu nove količine struje, a svima u perspektivi i zaradu, odnosno uređenje "Drosine" kao na stadionu u Baselu. Grad je do sada bio relativno odmaknut od tih i inih inicijativa. Što mi djeluje stvarno nelogično. Onoliko koliko mi je logično da Boris Miletić nije zadovoljan kako Istra 1961 natjecateljski djeluje. I kako si jedni i drugi imaju što prigovoriti, ovaj put načelno držim stranu Grada koji inzistira kod Querejete Sr da se napokon napravi iskorak s prvom momčadi. U boljoj atmosferi, svi se projekti lakše pokreću.
Eto, nada da bi se u tom kontekstu nešto moglo promijeniti je dobila neki zamah. I u tom smislu, usudio bih se reći, nije presudan ni efekt doigravanja, iako je nedvojbeno da je 100 puta bolje da se ostane u Prvoj HNL. Presudno je, međutim, da se Baski napokon konsolidiraju sportski, onako kako su to uspjeli napraviti financijski i organizacijski. Za to treba novi lider sportskog pogona i nov način rada, to jest da se sportska politika stvara u Puli, a ne preko interneta u Vitoriji. Baskonia-Alaves je do sada investirala u projekt Istra 9,2 milijun eura. To je bilo nužno da bi se dvije godine igralo u Prvoj HNL, a istovremeno zatvorilo sve dubioze bliže prošlosti prvoligaške zbilje kluba. Taj proces je na kraju. Grad Pula i Boris Miletić u tom smislu trebaju imati veliki respekt prema takvom ulagaču, jer doista ne znam gdje bi više našao takvo rješenje za nogometnu Pulu. Koja jedina na površini drži prvoligašku zbilju grada u najpopularnijim sportovima. Kao što Baski moraju respektirati želju navijača i svih u Gradu da napokon nogometna Pula iskorači u Ligi 10. Nade da bi se moglo to dogoditi postoje i to je već samo po sebi dobar temelj vjere da će jednom ti problemi nestati, a projekti napredovati.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
