Posljednji tjedan saborskog zasjedanja – koje završava ovog četvrtka – svakako je prilika za rezimiranje ovogodišnjeg rada saborskih zastupnika i zastupnica. Uz uobičajene primjedbe kako se sabornici odmaraju dva mjeseca, do najranije 15. rujna, slično školarcima, te uz pregršt statistika o broju nastupa za govornicom, replikama i troškovima stanovanja na račun poreznih obveznika, prilika je i da se razmotri kakve je poteze svaki od njih povukao i kakve je političke poruke poslao.

O svakom od 151 zastupnika mogla bi se napisati pričica je li spavao ili je radio, ali o zastupnici Radničke fronte Katarini Peović, izabranoj u VIII. istarsko-primorsko-goranskoj izbornoj jedinici može se napisati drama o političkom posrnuću i odlasku na put bez povratka.

Naime, Katarina Peović je ovih dana prišla klubu zastupnika HSS-a predsjednika Kreše Beljaka, te mu postala – potpredsjednica – olako zaboravljajući kako su njezini glasači bili oni kojima nije bilo prihvatljivo ništa što su do sada nudili „seljaci“ i njihova propala koalicija sa SDP-om, liberalnim strankama, HSU-om i IDS-om. Zastupnica Peović postala je potpredsjednica tog nevažnog saborskog kluba kako bi zamijenila odbjeglog Silvana Hrelju, profesionalnog umirovljenika koji je sklopio višegodišnji pakt s HDZ-om prozvavši ga „projektnom suradnjom“ u ime boljih penzija za sve nas koji ih planiramo doživjeti. Hrelja svoju odluku nosi na vlastitoj savjesti – i to mu nije prva ljubav s HDZ-om s kojim je surađivao još u doba Ive Sanadera.

Ali, Peović je postala potpredsjednica kluba političara s kojim se prije koju godinu na društvenim mrežama obračunavala zbog njegove izjave kako su „ustaše bili domoljubi“, koji kao gradonačelnik nije dopuštao promjenu naziva ulice prozvane po ustaškom logorniku, koji s radništvom (a bogami ni seljaštvom) nema dodirnih točaka, za kojeg nacija zna kako je pravomoćno osuđen zbog lopovluka, koji je opravdavao udbaške likvidacije u inozemstvu i koji je upravo žestoko izgubio sve pozicije na lokalnim izborima. A na predsjedničkim izborima podržavao je, naravno, Zorana Milanovića koji za Radničku frontu nije bio „manje zlo“ da bi ga se u drugom krugu podržalo.

Katarina Peović, koja je i istarskim biračima obećavala borbu za direktnu demokraciju, antifašizam, za prava radnika, rodnu, nacionalnu i socijalnu ravnopravnost, udružila se s preostala dva člana HSS-a (na terenu postoji možda još poneki) i postala crveno dugme na Beljakovoj crnoj HOS-ovskoj odori koju je – kako je sam objašnjavao – odjenuo 1991. godine.

Aktivisti Radničke fronte nosili su ulicama Pule, prosvjedujući zbog „Uljanika“ prije dvije godine, poruke podrške i tražili odgovornost za krivce te privredne katastrofe. Zauzvrat, Istra i Rijeka u Sabor su poslali Katarinu Peović, novu potpredsjednicu paradoksalnog Kluba HSS-a i RF-a, što pokazuje da su dobro namagarčeni.

Povezane vijesti

• Država bez petlje
• Nije Pula – Mostar!
• Suborci u ratu, suparnici u miru