Furio Radin je naizgled fin čovjek, solidno obrazovani psiholog, načelno umjereni političar bez ekstremizma bilo kakve vrste, nenapadan, ponekad i bojažljiv u javnim polemikama kad mu se zna dogoditi da je slabije pripremljen, ali to kompenzira blagim šarmom. Za konačan i pozitivan dojam o njemu, kao i za poklončić u celofanu, potrebna je još samo crveno ispletena mašna i paket je, eto, baš simpatičan.

Furio Radin, vječni saborski zastupnik, metuzalem tog visokog doma, potpredsjednik hrvatskog Sabora u drugom mandatu zaredom, u ceremonijalnoj državi poput ove naše važna je politička figura. Solidne privilegije koje idu uz tu funkciju osiguravaju mu ugodan život. Njemu je to važno, jako važno, važnije nego što se može i pomisliti. No, dobro, čovjek se za to izborio i na to ima pravo, bez obzira što se na vrh piramide moći popeo s manje od 1000 glasova i bez obzira što talijanska nacionalna manjina glasa za njega slijepa pored zdravih očiju. Što, naime, reći nego upravo to za par tisuća hrvatskih građana talijanske nacionalnosti koji očito ne vide da bi za njihovo političko i mentalno zdravlje možda bilo dobro da ih netko drugi barem povremeno predstavlja, umjesto već predvidivog i isfuranog Furija Radina.

Blještavilo njegove karijere i kult njegovog lika i djela, pomno izgrađivanog od početka 90-ih pa dosad, unazad desetak dana umrljano je poluaferom, poluskandalom, polupričom oko toga da je znao, da je upoznat, da je, recimo, sumnjivo odšutio navodne pronevjere vezane uz svakogodišnju uplatu Republike Italije na račun Talijanske unije u Hrvatskoj. Novinarka talijanske La Repubblice Floriana Buflon oštro je napala i njega i predsjednika Talijanske unije Maurizia Tremula. Lista njihovih navodnih grijeha je neugodna i podugačka, no nije jasno što je od toga istina, što (polu)istina, što insinuacija, što pravi dokaz, a što laž. No uopće nije važno jel' Furio Radin kriv ili nedužan, jel' zna tko je i je li netko uopće maznuo pare ili toga nije ni bilo. Stoput je važnije da si je kao čovjek koji stalno poziva na mir i toleranciju, poštivanje drugih i drugačijih, dozvolio ispad obilježen potpunom netolerancijom. Iako ga se dosad percipiralo gotovo kao bezopasnog i bezazlenog, moglo bi se čak reći dobronamjernog, a time i neobičnog, neuobičajenog i rijetkog političara čiji glas umjerenosti i razuma često poziva na toleranciju, ispao je Janus s dva lica koja vode dvije različite politike.

Jedno Radinovo lice je pristojno i umiljato, dok je drugo, ispalo je tako, poludivljačko. Zato što su se mediji, pa tako i Glas Istre, odlučili malo pozabaviti tom temom iz La Repubblice i navodnim pronevjerama , Radin je podemonio tako da samo višak maligana može opravdati gnjusobe koje je izgovorio. Njegova rečenica objavljena u javnom prostoru, „da mu puca ona stvar za novinarku Glasa Istre i La Repubblice, kao i za talijansku konzulicu“, koje su ga, objašnjenja radi, svaka sa svoje pozicije blago priupitale što je sporno s tim talijanskim novcem, trebala bi ući u antologiju hrvatske političke bezobraštine.

Ta je rečenica iskaz Radinovog seksizma, nepristojnosti i primitivizma. Srećom za njega, društvo kao hrvatsko je licemjerno. Da je to rekao neki desničar iz Sabora, ustale bi razne udruge, „tom ustaši“ koji seksizmom atakira na ženski rod nabile bi još poneku etiketu i začepila bi mu se usta. Zasluženo. Ovako, to „da mu puca ona stvar“ je rekao Furio Radin pa, ono, 'ajde, kao nije tako strašno, on tako nije mislio! Realno, objavom „da mu puca ona stvar“ pokazao je intoleranciju na toleranciju. Pokazao je da ne tolerira drugačija mišljenja i da ne tolerira neugodna pitanja. Pokazao je da u njemu čuči mali balkanac ili balkanski duh. Može Furio s Balkana, no ne može Balkan iz njega! Balkan u ovom kontekstu ima više značenja, od toga da je Furio, pojednostavljeno, kao i svi mi rođen i živi na ovom okrutnom, krvavom, ratom svakih par desetljeća opterećenom Balkanu, do toga da se ponaša kao Balkanac, što bi u najslobodnijem prijevodu i uvriježenom mišljenju značilo da je netko jeftini primitivac, neiskren je, mulja radi svog probitka gdje god stigne. Interpretacija bi, dakle, mogla ići u tom smjeru, svakako nepovoljnom za potpredsjednika Sabora.

Pokazao je Radin još nešto – da ne želi odgovarati na pitanja koja ga izbacuju iz zone životno-političkog komfora za koji se izborio. On bi najradije odradio 30 godina Sabora, uzeo povlaštenu mirovinu i otišao u povijest kao kauboj kojeg u suton bijelim rupčićem i cmizdrenjem ispraća voljena dama. E pa ne može to tako, gospodine Furio! Javnost ima pravo znati, a mediji kao njena produljena ruka moraju propitkivati, iako to za njih može biti pogubno kad se uhvate prevelikog zalogaja.

Živi primjer toga je jedan od bardova američkog televizijskog novinarstva Dan Rathel. Televizijska mreža CBS za koju je on radio, istraživala je američkog predsjednika Georga Busha. Njihova je teza bila da je predsjednik Bush svojedobno, za što su imali određene dokumente, izbjegao novačenje za rat u Vijetnamu. Dan Rathel je to objavio unatoč tome što je novinarskom istraživanju radi relativiziranja otkrića ciljano stavljena naljepnica kontroverznosti. Zbog toga je pod pritiscima morao napustiti CBS, što mu je automatski zapečatilo veliku karijeru. Odlazeći sa stilom i s govorom koji ulazi u krvotok svakog savjesnog, odgovornog i poštenog novinara, poentirao je sa samo 11 riječi – „svaki puta kad američki novinari prestanu postavljati pitanja, američko društvo gubi“.

U toj rečenici je sažeta sva filozofija i sva jednostavna kompleksnost odnosa između novinara i političara. Prvi su tu da pitaju, drugi da odgovaraju. Tko to ne razumije, nema mu pomoći. Živio, Furio! I da, nama za vas ne puca ona stvar. Vaša politička karijera dokaz je tolerancije većine prema manjini. Tako i treba biti. Unatoč vašoj netoleranciji.

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast