Prošli tjedan jaka vijest koja je odzvanjala medijskim eterom opravdano je privođenje 14 osoba nakon što su u nedjelju ujutro hodale Borovim selom i neprihvatljivo vikale „Ubi Srbina“. No iz tih dana, s istog područja, sve u krugu par stotina metara, datira i vijest koja je nezasluženo prošla gotovo potpuno nezapaženo: načelniku Borova sela, stanovitom Zoranu Baćanoviću iz SDSS-a, neopisivo je zasmetao mural kojeg je na zidu tamošnjeg dućana Veletrgovine oslikalo dvadesetak hrvatskih mladića! Zasmetala mu je jednostavna, pomalo patetična, ali i razumljiva te ni po čemu neprihvatljiva poruka da „narod može izgubiti sve, samo ime ne“.

Dakle, na zidu Veleprometove trgovine, osim tog grafita nalazi se iscrtana hrvatska zastava sa šahovnicom, a ispod toga 12 križeva koji simboliziraju 12 ubijenih, do neprepoznatljivosti masakriranih hrvatskih policajaca u svibnju 1991. godine. Uz to se nalazi oznaka specijalne policije te, kao što smo rekli, poruka o narodu koji može izgubiti sve, ali ne i ime. Sve je to Baćanoviću toliko zasmetalo da je progovorio govorom mržnje.

No, kako živimo u ponekad potpuno ludoj državi u kojoj se, razumljivo, procesuiraju hrvatski govornici mržnje, ali se istodobno, nerazumno i olako prelazi preko istog takvog ili sličnog govora koji dolazi sa srpske strane, tako će se i Baćanović izvući iz situacije u koju se sam doveo.

Zbog odglumljene političke korektnosti prema SDSS-u, koji spletom okolnosti gotovo svaku vlast drži za jaja, nijedna važnija stranka (o)pozicije neće ukazati na neprimjereno ponašanje u njihovim redovima. Ovog puta radi se o SDSS-ovom načelniku Borova sela Zoranu Baćanoviću. Na njegov bezobrazan i nepotreban napad na mural s hrvatskim oznakama definitivno ga neće upozoriti Milorad Pupovac. On vozi jednosmjernom političkom ulicom i ne želi primijetiti četničke oznake pored puta čak i kad je to jedino vidljivo. Promiču mu pored zdravih očiju, ali i slabog sluha. Pupovac, naime, čuje samo kad i što želi čuti. Ako mu se nešto ne uklapa u tezu o ustašizaciji Hrvatske, onda to zaobilazi u širokom luku. Kad pročetnički orijentirani SDSS-ov načelnik općine s većinskim srpskim stanovništvom pljune na krvlju natopljenu hrvatsku zemlju, Pupovac neće reagirati. Neće tog tupana nazvati pravim imenom, poklopiti mu telefonsku slušalicu i kad ga vidi uživo zabiti mu par pedagoških šamarčina. Pupovcu senzori ne reagiraju na takve podražaje. Nisu naštimani. Zato Baćanović i uživa njegovo povjerenje.

Jedini koji je načelniku Borova sela pokušao stati na kraj je predsjednik RH Zoran Milanović. No ovaj ga je doslovno odjebao, kao da živimo u Srbiji, a ne u Hrvatskoj pa bi sukladno tome Milanović pokorno i ponizno trebao čekati da ga kralj Baćanović primi na svom dvoru, u čijem su dvorištu, i tu nastaje problem, lokalni i uvezeni Srbi, četnici i koljači, prije ravno 30 godina masakrirali 12 hrvatskih policajca. Milanović je jedini pokušao stvari oko Borova sela dovesti u red.

Baćanovićevo širenje mržnje

U tom smislu prošli tjedan je zatražio od Baćanovića preispitivanje mauzoleja Vukašinu Šoškočaninu. Radi se o jednom od glavnih vođa pobunjenih Srba koji se utopio u Dunavu u bratoubilačkom, srpskom, pozadinskom ratu za kontrolu unosnih švercerskih poslova. Nečuveno i nezabilježeno, Baćanović je otpizdio Milanovića! Nazvao ga je provokatorom! Hrvatskog predsjednika usred Hrvatske! Taj Baćanović je, stvarno, kralj! Frajer ne ferma, ne doživljava ni hrvatskog predsjednika, ismijava ga, ponizuje. Jedino tješi spoznaja da će mu se Milanović opet nacrtati na vratima. Naoružan, željan osvete. Zanemario je, naime, neuki Baćanović metaforičku Isusovu izreku da tko se mača laća, od mača i pogiba.

SDSS-ovcu Zoranu Baćanoviću pristojno isticanje hrvatstva na jednom zidu toliko je zasmetalo da je već najavio da mještani Borova sela, lokalni Srbi, više neće kupovati u Veleprometovom dućanu, jer je, eto, na njegovom vanjskom dijelu mural s hrvatskom zastavom, šahovnicom, 12 križeva i pratećom, neprijetećom i ni po čemu skandalozna porukom! Umjesto da njegova sramotna izjava postane predmet analize i kritike, da bude secirana do najmanjeg elementa, svi su je prešutjeli. Čini se da nema medija koji se uhvatio Baćanovićeve uvrede i prijetnje preko kojih se prešlo olako, baš kao što su srpski tenkovi upravo na tom širem području prelazili preko hrvatske zemlje ostavljajući za sobom smrt.

Simbolički, rat na širem vukovarskom području počeo je upravo u Borovom selu, kad su lokalni četnici, kadrovirani uglavnom od domaćeg srpskog stanovništva, 2. svibnja ‘91. dočekali i u zasjedi pobili 12 hrvatskih policajaca. Brutalnost koju su u razračunavanju primijenili četnici iz Borova, među ostalim i ritualnim cijepanjem glave sjekirom, bila je uvod u najveće zlo koje se nedugo nakon toga počelo događati - opsadu Vukovara.

Uzimajući cjelokupni kontekst u obzir, u sređenoj državi Baćanovića bi se pozvalo na informativni razgovor. Priupitalo bi ga se, recimo, što je mislio kad je rekao da Srbi sada neće kupovati kod Hrvata. Da li je to možda širenje mržnje? Pa naravno da je! Prekršio je članak 325. Kaznenog zakona. Nije, naime, Baćanović lokalnim Srbima poručio da idu u drugu trgovinu jer je u njoj cijena pive jeftinija od one u Veleprometovoj, nego je najotvorenije sugerirao da se ne ide kupovati tamo gdje su Hrvati i njihova nacionalna obilježja! A što je to nego netrpeljivost, neprijateljstvo i mržnja.

U nečije misli, barem konvencionalnim i prihvatljivim metodama, nemoguće je ući. No sa samo malo mašte i nešto više razmišljanja, bez bilo kakvog izmišljanja može se dešifrirati Baćanovićev mentalni sklop kad je u pitanju odnos prema mrskoj, neprijateljskoj, suvišnoj, ali, jebiga, ovdje prisutnoj Hrvatskoj. Taj SDSS-ovac Borovo selo smatra srpskom enklavom, srpskim područjem okruženim neprijateljskim hrvatskim teritorijem. Hrvatska je nužno zlo. No opet, dobro dođu i plaće i mirovine omrznute države. Lokalni SDSS zbog toga likuje. Ti ljudi ne vole Hrvatsku. I ne moraju. Ali da uriniraju po njoj kad im se prohtije, da to rade bez posljedica, da se ismijavaju, relativiziraju rat, početak i kraj, pobjednike i poražene, žrtve i krvnike, e tome bi već trebalo stati na kraj. Milanović je naša zadnja šansa da se stvari poslože na svoje mjesto.

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast