Nema tome par dana da je bivši šef IDS-a Boris Miletić, koji je u međuvremenu prestao biti pulskim gradonačelnikom, ali se sretno i spretno usidrio na funkciji istarskog župana, napustio IDS koji je pod novim šefom, barbanskim načelnikom Daliborom Pausom, odlučio prorijediti stranačke redove.

Vjerojatno je Miletić otišao prije nego bi ga njegovi potjerali pa je to, komunikacijski gledano, odradio po pravilima struke. Formalno je, ipak, Miletić gubitnik, a Paus, što god tko mislio, pobjednik. Suštinski, stvar može izgledati i drugačije, ali je to iznad svega interno pitanje IDS-a. Isto kao što je stvar njihove interpretacije hoće li IDS odlaskom Miletića politički profitirati ili pretrpjeti štetu. Zanimljivo da se bivši i novi šef IDS-a u stranačkom razilaženju nisu nešto posebno porječkali, nisu se nabacivali blatom i prljavštinom. Zasad to izgleda relativno civilizirano.

Daleko od toga da su si kod primopredaje nedavno, ili razilaženja otprije par dana, ritualno uručivali poklone. Očekivano, Paus se nije zahvalio Miletiću na vođenju stranke i ponekom uspjehu kroz osam proteklih godina. Očito je novi šef na tragu Jakovčićevog, Ninovog razmišljanja da je "Miletić u zadnjem predsjedničkom mandatu uništio sve što je IDS stvarao trideset godina". Nije, iskreno, ni Miletiću palo na pamet da Pausu zaželi sve najbolje, no nije se ni teškom artiljerijom obrušio na očito ambicioznog nasljednika. Njihov je razlaz, trenutno, granično prihvatljiv. Okončanje unutarstranačkog, IDS-ovog, bratoubilačkog rata, dogodilo se brzo. Jednim preciznim metkom. Neispaljenim. Ali svejedno ubojitim.

I, što sad? Je li to kraj? Svatko svojim putem? Uz suradnju u Istarskoj županiji, gdje je Miletić župan, a Paus ima skupštinsku većinu? Na to su spremni ili planiraju jedan drugome nešto podmetnuti? Zaratiti do krvi? Razigrati opoziciju? Hoće li kod obojice prevladati želja za osvetom? Ili (samo)uništenjem? Kao kod Hitlera koji je Neronovim dekretom u ožujku 1945. godine, znajući da je fizički kraj toliko blizu da je gotovo opipljiv, naložio uništavanje njemačke infrastrukture.

Uoči ulaska u Berlin pobjedničke ruske vojske i Saveznika destruktivni, pogubljeni i zli Hitler tražio je uništenje svega što bi onima koji dolaze moglo biti od koristi. Hitler je očekujući sprženu zemlju unaprijed sve poželio spržiti. Neronov dekret, prema povijesnim tumačenjima, nastao je kad je taj rimski imperator, motiviran ludilom ili graditeljskim zanosom, izazvao Veliki požar u Rimu. Igrom slučaja i sudbine Neronov dekret u Njemačkoj, te prije svega Berlinu, nije proveden.

Za njega zaduženi ministar naoružanja Albert Speer, koji je Hitleru pomagao u izgradnji "Njemačke iz snova", oglušio se na zapovijed. Uvjerio je Hitlera, više lukavstvom   nego nekim pravim argumentima, da je to nepotrebno, jer kad se jednog dana Treći Reich obnovi i vrati na čelo Njemačke, bila bi šteta da dođe na spaljenu zemlju. Daleko od toga da je Speer zbog otpora Hitleru u zadnjim danima nacizma zaslužio status pozitivca. Uostalom, sudilo mu se na Nirnberškom procesu gdje je dobio 20 godina. Ali je prethodno spriječio masovno uništavanje.

Postoji li Speer u prostoru između Pausa i Miletića? Ili će u potencijalnom sukobu njih dvojice ostati spaljena zemlja?

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast