Toliko se govori o brizi za najmlađe, sve im se više sadržaja pruža već od doba vrtića, djeca idu na toliko slobodnih aktivnosti da roditelji nerijetko postanu poput pravih koordinatora - je li je danas engleski, balet, judo ili glazbena škola, kako sve stići i uspjeti. Istina, djeci treba pružati što više mogućnosti da se iskristaliziraju afiniteti prema jednoj određenoj aktivnosti i da vide što im najbolje "leži".

No, s druge strane poražavajući su podaci o učenicima koji padaju razred i to o - vjerovali ili ne - prvašićima. Statistike govore da u Hrvatskoj samo prošle godine prvi razred osnovne škole nije
prošlo 125 učenika, godinu ranije njih 132, u školskoj godini 2016./17. - 114, a 2015./16. čak njih 154.

To ukazuje da nešto ne štima, odnosno Houston, imamo problem. Ovdje se može postaviti puno pitanja, a treba istaknuti da tu ne spadaju samo djeca iz problematičnih obitelji, koja su odgojno zapuštena - čega nažalost oduvijek ima i čega će uvijek biti, već i djeca iz sasvim "normalnih" obitelji. Događa li se to jer su roditelji previše ambiciozni i djeca su prerano krenula u prvi razred, a nisu još bila zrela i previše su roditelji inzistirali? Razni poremećaji u ponašanju, pomanjkanje koncentracije, nemogućnost da se usredotoče na gradivo, nedovoljno motivirani nastavnici ili jednostavno splet svega toga?

Teško je dati cjeloviti odgovor na takvo pitanje. Istina je da ima, nažalost, sve više djece s poremećajima u ponašanju za što se "okrivljuje" puno toga - od nuspojava cjepiva do zagađenja, do sve užurbanijeg načina života gdje se nema vremena za obitelj i gdje se više problemi i nedoumice ne rješavaju "za stolom", nego sve usput. Mobiteli, chatovi, pametni telefoni, tableti, kolikogod su doprinijeli razvoju nekih vještina i približavanju informacija, stvorili su i brojne mlade ovisnike,
koje ne zanima ništa osim "buljenja u ekran", a ne raduju ih niti pokloni, nove igračke, nova saznanja,
informacije. Sve im je ravno - osim buljenja u ekran, što uzročno-posljedično dovodi i do manjka
motivacije.

Možda su neka od te djece trebala pričekati godinu dana pa bi bila zrelija ili motiviranija, možda
se s njima trebalo više raditi, ponudit im prilagođeni program, možda je izostala ta suradnja
škola-roditelj/staratelj, ili možda škola (ni)je jedini mjeritelj znanja. Nerijetko se školski uspjeh pogrešno poistovjećuje s inteligencijom što dovodi do isto tako pogrešnog obilježavanja nečijeg (ne)uspjeha. Nekada je najvažniji i prvi dojam, koji će, ako je krivi, obilježiti dijete za cijeli život. Ili se jednostavno od šume ne vidi stablo.

Povezane vijesti

• Da nama bude zdravlja
• Grad svjetla
• Jezični otok