PIŠE Jurica Körbler
Ima li Hrvatska, opet, dvije vanjske politike?
Arhiva
Dok je Kolinda Grabar-Kitarović bila naslonjena na američku politiku i uporno se htjela slikati s Trumpom, Milanović je pokazao netrpeljivost prema sadašnjoj administraciji, očito priželjkujući pobjedu Joe Bidena. Sam Plenković je mnogo oprezniji i nezamislivo je da o bilo kome, pogotovo o svjetskim velesilama i njihovim vođama kaže nešto slično kao Milanović o Trumpu, bez obzira što se mislilo o sadašnjem američkom predsjedniku i njegovim ljudima
Uoči dolaska američkog državnog tajnika Mike Pompea, koji je danas doputovao u Dubrovnik, bilo je potpuno jasno da Hrvatska, opet, ima dvije vanjske politike. Dok je visoki dužnosnik američke administracije gost hrvatske Vlade, predsjednik države Zoran Milanović je njegov dolazak prokomentirao riječima koje nimalo ne zvuče kao dobrodošlica. Prvo je ‘počastio’ Donalda Trumpa uz komentar da je ‘sve upropastio’ i da promovira mržnju, a uputio komplimente Joe Bidenu i ustvrdio da je pretendent za Bijelu kuću i bivši potpredsjednik Amerike ‘za glavu iznad’ Mike Pompea.
- Mene u Dubrovnik nitko nije zvao, a i bolje je da nije, u svom je stilu kazao Milanović, ali i naglasio da Pompeo dolazi ‘dva dana pred izbore’.
Istovremeno, Bakir Izetbegović, moćni BiH političar koji kreira politiku koju Bošnjaci vode u toj državi odbio je doći na Pantovčak, očito uvrijeđen što je Milanović prvo zvao Milorada Dodika. Ne tako davno, ovo ljeto, predsjednik države je otišao u Albaniju, a premijer se požalio da je za taj put saznao tek onako usput. Sada, kada je na redu uvijek komplicirana procedura imenovanja novih hrvatskih veleposlanika, Andrej Plenković kaže da je to jedini povod da se susretne sa predsjednikom, dok Milanović odgovara da bio bilo bolje da razgovaraju o vrućim temama koje tresu Hrvatsku i regiju.
Tako, ispod radara, u naelektriziranoj situaciji na domaćem planu, prolaze sve veći nesporazumi dva politička brda kada je riječ o vanjskoj politici. Dok se u mandatu Kolinde Grabar-Kitarović naveliko pričalo da postoje stanovita razmimoilaženja između nje i Plenkovića, pa premijer dugo nije uopće spominjao Inicijativu triju mora za koju je ekskluzivnu zaslugu sebi pripisivala predsjednica, sada, u kohabitaciji sa Zoranom Milanovićem, pukotine u vanjskoj politici sve su veće.
To što obojica, predsjednik i premijer dolaze iz miljea diplomacije nema, naravno, nikakve veze sa današnjom situacijom. Milanović s Amerikancima već ima povijest nesporazuma i neslaganja, još iz vremena kada je Trump putovao u Poljsku da podrži Tri mora. Tada su, po običaju, padala obećanja o stotinama milijardi eura – od čega naravno nije bilo ništa – a Milanović je sarkastično primijetio i da su sve to ‘stare tlapnje’ i da to nije ni za kavu.
Mike Pompeo tako dolazi razgovarati samo sa Plenkovićem i dvojicom njegovih ministara, vanjskih poslova i obrane, dok Milanovića neće ni vidjeti. Uostalom, predsjednik se sam isključio iz odluke o kupnji borbenih aviona, a Amerikanci su zainteresirani da Hrvatskoj prodaju nove F-16. I to je, naravno, čudno, jer nabava vojnih aviona nikako nije samo i jedino obrambeno i vojno pitanje, već i političko. Na stolu su i ponude iz Europe, a nije teško pretpostaviti da su Amerika i EU danas udaljenije nego ikada i da svaki posao, pa i ovaj, treba gledati i iz tog ugla. To što je Milanović, onako usput, rekao da bi bilo najbolje kupiti američke avione samo stvara još veću zbrku. Bez obzira na to što ga je za tu izjavu pohvalio i sadašnji veleposlanik Amerike u Hrvatskoj Robert Kohorst, kojeg je imenovao sam Trump i koji je u vinogradu gdje su se veleposlanici našli s Milanovićem prešutio predsjednikove uvrede na račun američkog predsjednika. Nije se, začudo, okrenuo i otišao.
Hrvatska danas ne igra neku ozbiljniju ulogu na vanjsko-političkom planu ni u Europi, ni u svijetu, baš i zbog toga što svaka nova garnitura pomalo mijenja smjer, barem u nijansama. Dok je Kolinda Grabar-Kitarović bila naslonjena na američku politiku i uporno se htjela slikati s Trumpom, Milanović je pokazao netrpeljivost prema sadašnjoj administraciji, očito priželjkujući pobjedu Joe Bidena. Sam Plenković je mnogo oprezniji i nezamislivo je da o bilo kome, pogotovo o svjetskim velesilama i njihovim vođama kaže nešto slično kao Milanović o Trumpu, bez obzira što se mislilo o sadašnjem američkom predsjedniku i njegovim ljudima.
Hrvatska danas ima mnogo problema kada je riječ o vanjskoj politici i u regiji. Crna Gora doživljava burne promjene, a hrvatski stav nije baš posve jasan. Sa Srbijom su najlošiji odnosi od devedesetih i teško da će biti pozitivnih pomaka u dogledno vrijeme. Sa Slovenijom i dalje ima mnogo neriješenih pitanja, a hrvatska se strana nije baš čvrsto postavila ni ovo ljeto kada su Slovenci, po tko zna koji put, pokušali minirati turističku sezonu. I sada slovenski vlasnici vikendica u Istri, a ima ih više desetaka tisuća, putuju vikendom bez problema u Hrvatsku, a ‘običnim’ turistima koji bi plaćali hotele i restorane to nije moguće. Hrvatska je nekako benevolentno prešla i preko austrijskih pritisaka da njihovi turisti ne dolaze na Jadran, a s dolaskom zimske sezone i skijanja Austrijanci će sigurno učiniti sve da privuku Hrvate i omoguće im nesmetani prelazak granice.
Pompeo će u Dubrovniku sigurno tražiti da i Hrvatska stavi Kinu na led, a nikome nije baš ni posve jasan hrvatski stav prema toj velikoj zemlji. Sam Milanović je u premijerskom mandatu napravio strašan gaf kada je propustio priliku da ode na summit na kojem se razgovaralo o suradnji Kine i zemalja jugoistoka, što je Peking sigurno zapamtio, a sada se, kao predsjednik, ne izjašnjava o hrvatsko-kineskim odnosima. Ostaje i pitanje kako će se daje razvijati hrvatsko-ruski odnosi. Milanović je trebao ići u Moskvu, ali je u posljednji trenutak taj put otkazan, a čeka se i hoće li Vladimir Putin napokon doći u Hrvatsku.
Izazova za hrvatsku vanjsku politiku tako ima napretek, ali ostaje dojam da smo na tom planu posustali i da su sada sve vidljivije i pukotine između Pantovčaka i Banskih dvora. To za malu zemlju kao što je Hrvatska nije dobro, bez obzira što se stalno pozivamo da kao članica Europske unije moramo slijediti odluke iz Bruxellesa. Posve je jasno da oko najvažnijih tema iz vanjske politike kada je riječ o Europi i svijetu Hrvatska niti može, niti smije solirati, ali je isto tako jasno da joj nitko ne brani da gradi dobre odnose i sa svima drugima.
Kada predsjednik države i premijer nisu u svemu suglasni, bar oko vanjske politike, onda dolaze problemi. A sada su prije svega vidljivi u odnosu prema Bosni i Hercegovini i načinu kako najbolje izbalansirati hrvatski stav prema toj državi. Ostaje naravno i pitanje je li bilo dobro da Pantovčak prvo pozove Dodika i time dobrim dijelom oneraspoloži Bošnjake. Ostaje otvoreno i pitanje hoće li i mogu li Milanović i Plenković bar prema prvom susjedu postići dogovor kako voditi hrvatsku politiku, jer bez toga konačni rezultati neće biti dobri. A procjepi u pogledima na BiH iz Zagreba već su itekako skupo koštali Hrvate koji žive u toj državi.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
