Kada sam bio mali klinjo, odlazak u Šijanu za 1. maj bio je obiteljski ritual. Ne samo unutar uže obitelji, nego i rođaka te prijatelja koji su imali istu rutu i program fešte. Kazivale su knjige da je početkom 20. stoljeća Šijanska bila nazivana Carskom šumom, Kaiserwald, i da je služila rekreativnim aktivnostima i svekolikom opuštanju austrougarske vojske i gradske gospode. O tome kao dijete nemaš pojma, pogotovo je tako bilo u vremenima kada se nije imalo današnje standarde. I kada je odlazak u Šijanu za 1. maj bilo sve, a ne samo porcija fažola. Brojni štandovi u krugu, cirkus, luna park, igre, nagrade, a unutar, ili iznad, svega mirisi roštilja. Kući tih ćevapčića i ražnjića nije bilo, pogotovo ne te arome, okusa i gušta.

Onda red pašareta, pa neka igra koja bi donijela neku plišanu igračku, autić, malo šetnje okolo u điru, kao na Korzu i onda doma…

Iščezle (i te) tradicije

Već kad se krenulo u školu odlasci u Šijansku šumu nisu djelovali tako carski. Učiteljice u školi Šijana odvele bi se nas u prirodu i prepustile da se na Kaiserwaldu rastrčimo kako tko hoće. Bio je to neki drugi gušt, ali tada se polako počela mijenjati percepcija šume. Kasnije, kako se raslo u razredu, sve manje je ona bila "prvomajskog" štiha, da bi odlaskom u srednju ponestalo interesa za te doživljaje roštiljada. Kako prolaze godine samo svijesti sve se nekako kreće u tom pravcu. Stvaramo si neku iluziju, onda nas u protoku vremena zaokupe aluzije, da bi na kraju konkluzije često bile sasvim drugačije. Stari mudraci su mi često govorili da je to zapravo scenarij životne svakodnevice. I što je manje iluzija i aluzija, više je konkluzija, odnosno zaključaka. To je, kažu opet stari mudraci, znak starenja. Čovjek, naime, stari od kada se rodio, dan po dan. Što ih je više prošlo prepoznaje okvire iluzije i na što ga aludiraju, pa što je stariji, logično, brže zaključuje. U tom sazrijevanju, kako ukazuje jedno od poznatijih djela na temu duhovnosti, autora Eckharta Tollea, kopni osobni entuzijazam, odnosno razlikuje se između mladih i starijih godina. To nije stvar matematike pa da definirano u određenim godinama kada je čovjek poletniji ili smireniji. To je individualna stvar i ovisna je o karakteru pojedinca. Netko je sa 60-70 poletniji nego što je bio s 30-40 godina, kao što imate super nabrijane tipove s 18-20 godina, koji su već s 30 postali potpuno iskulirani i svoja mladenačka suprotnost. U korijenu svih tih odnosa je iskustvo. Što ga čovjek ima više, to mu je lakše razumjeti stvari, odnose, situacije. Zato lakše svodi zaključke i posljedično se manje uzbuđuje oko nečega što bi ga, recimo, 5-10 godina prije izluđivalo.

Mijenjanje tradicija, ili našeg doživljaja istog, kako se događa recimo s prvomajskom feštom u Šijani, nije zato nužno nešto loše. I ne treba od toga raditi dramatiku jer, eto, moderna vremena i nove generacije ne štuju te tradicije, radničke priče ili nešto treće prigodno toj tradiciji. Jednostavno, ljudi stare, posljedično se događa i odmak od nečeg što je bilo uobičajeno. Kod nas, naravno, uvijek će biti onih koji će u tome tražiti neku društvenu anomaliju, ideološku različitost ili povod negativnom tretmanu mladih.

Forsiranja u ime prošloga

Nalazimo se, i ovog 1. maja, u vremenu predizbornih kampanji. Nakon što ste ih prošli mnoštvo u tridesetak godina, naravno da mnoge više ne uzbuđuje ta "svečanost demokracije". Iskustvo proteklih dekada svekolikih izbora mnoge je navelo da zaključe odmah što im je, ili nije, po volji. Neki znaju za koga će glasati, a neki znaju da neće ići niti glasati. Mislim da je u stvari jako malo onih koji temeljem nekakvih, sve jeftinijih, doslovno i u smislu, kampanja i parola odlučuju kome će se prikloniti. Stvar je u tome da svi uvijek imaju istu priču, obećavaju, a da nakon više godišnjih iskustava ljudi prilično lako prepoznaju što je iluzija. I ono, tko priča samo da priča, kome djela prate priču. Jedino što mi ostaje još nedokučivo to je kako oni koji toliko pričaju i obećavaju, ne razumiju da ljudi razumiju što je realno, a što nije. To je ono što govorim o iskustvu. I ako čovjek djeluje temeljem istog, a to bi bilo normalno, onda više niti u mladoj hrvatskoj demokraciji nisu toliko naivni da ne prepoznaju priče i "priče".

U nogometu se neka vrsta predizbornih kampanja događa svakog tjedna. Jer su izbori, kao verifikacija uspješnosti obećavanja, praktično na svakoj utakmici. I tu, kad imate iskustva, doduše kroz kraće vrijeme, sve više jača proces odmaka od iluzija, kopne aluzije i brzo dolazite do zaključaka. Dakako, ako na stvari gledate realno. Ako niste realni onda vjerojatno još niste spremni riješiti se iluzija. Eto, u domaćem nogometu ove sezone, tako navode akteri, a i veći dio medija, igra se najbolje otkako je HNL-a. Što je i te kako diskutabilno. No, ajmo reći da je Liga 10 sada zanimljiva jer je neizvjesnija. Tako se pokušava jačati iluzija da je ovako nastrojen nogometni sustav idealan za nas. Kad temeljem iskustava svih promjena sustava u proteklih 45 godina, iznesete argumente da je ovo elitistički nogomet u kojem će se teško nogomet masovnije razvijati, onda će vam pobornici elitizma odmah kazati da ste demagog. OK. Zašto je onda ama baš svatko u HR nogometu, kao i mase navijača u europskim metropolama, žestoko ustalo protiv formiranja Superlige? U Hrvatskoj, realno gledano, imamo svojevrsnu Superligu. I u njoj je praktično definirano da će uvijek igrati 7-8 istih klubova, a 1-2 će biti u tranzitu. I kako već iskustva pokazuju, drugoligaši su sve udaljeniji i kao takvi nedorasli dugoročnijeg ostanka u toj Ligi 10.

Zamke kratkoročnosti

U našoj Ligi 10 postoje 4 bogatija kluba i sve diktiraju, koliko god se to pokušavalo umotati u celofan HNS-ove politike. Ostali žive po tim pravilima, a u natjecanju razlike u financijskim mogućnostima u pravilu su definirale, već godinama, i konačne plasmane. I ove sezone, kada je kao sve neizvjesno, opet imate više-manje predvidljive plasmane. Ono što kratkoročno izgleda silno dobro, međutim, predstavlja zamku dugoročnosti. Liga 10 je, naime, povećala broj stranaca u klubovima, a to je zahuktalo proces smanjivanja hrvatskih igrača u prvoj ligi. Taj proces ima jednu veliku težinu za reprezentaciju Hrvatske. Sve je manje kandidata za nju, jer mladi igrači teško dobivaju priliku pored stranaca i stalnih napetosti oko natjecateljskih izazova. Sada se još maše srebrom iz Moskve, ali treba znati da je gro te reprezentacije izraslo u Hrvatskoj ligi sa 12 i 16 klubova. Jer je bilo više igrača, mase i lakšeg iskoraka domaćih igrača. Naravno, neki to ne vide jer ih baš briga, ali temeljem iskustva i procjena, nema iluzije. Kroz 5-7 godina rupa, koja u bazi sada postoji, bit će vidljiva svima. S posljedicama. U ime elitne lige Hrvatska je ostala bez velikih urbanih nogometnih centara. Zadar i Slavonski Brod, koji su dali brojne reprezentativce, tavore u Trećoj ligi. To je jedna drastičnija posljedica elitizacije i nemarenja za dugoročne strategije. Istini za volju, u HNS-u su opet odlučili nešto mijenjati, jer valjda i sami prepoznaju neke dubioze koje se stvaraju u selekcijama. No, čvrsto su ostali u brani Lige 10 i odlučili su "elitizirati" Drugu ligu (smanjiti je na 10-12 klubova), tako da će je nazvati Prva liga. Dosadašnja prva biti će Premier liga. Ono što ukazuje na varljivu jednadžbu iluzija, aluzija i posljedičnih konkluzija jest odluka da se formira Jedinstvena treća liga sa 16 klubova. Da bi joj dali na važnosti, nazvati će je Druga liga!? Uh, moram priznati da te "titule" izazivaju groteske već po izreci. Znate što znači da trećeligaši igraju po cijelom teritoriju Hrvatske? To vam je čista iluzija, jer klubovi tog ranga, sada su svedeni u razine de facto četvrtoligaškog amaterizma. HNS ih je prije dvije godine, dok su još kako tako funkcionirali u podjeli tri skupine (Istra s Rijekom i Zagrebom), iz ćefa nekih iluzionista iz HNS-a razvodnila na pet skupina. Sada ih odjednom želi sve gurnuti u Jedinstvenu ligu na teritoriju države. Što znači ogromne troškove, praktično više profesionalni nego poluprofesionalni status obveza, a standard, primanja i uvjeti na razini teškog amaterizma.

Iluzija je očekivati da to funkcionira. Aluzije da će HNS financirati troškove sudaca ne znače ništa, jer postoje brdo drugih troškova. A konkluziji HNS-a da je to bitno za razvoj kvalitete nogometa lako je temeljem iskustva suprotstaviti zaključak da je to samo još jedna loša političko-interesna odluka koju će platiti nogomet. Ili što bi se reklo, narod.

Povezane vijesti

• OLUJA JE MOJA, VAŠA I NAŠA PRIČA OLUJA ZAUVIJEK I U SRCU!
• Rekordi komunalnog (ne)reda
• Vapimo za napretkom, a istovremeno se protiv njega borimo