Nema nikakve sumnje da veliki dio od 7.300 članova IDS-a vjeruje u ideologiju i program stranke kojoj pripadaju. Ali sve više ih vjeruje i u princip nagrađivanja odanosti koji stranka promovira zapošljavanjem svojih članova ili osoba koje će to zapošljavanjem postati. Često je potpisivanje pristupnice IDS-u conditio sine qua non. Tako se stvaraju lojalni i podobni, no s takvima se kotač sadašnjosti i budućnosti zbog njihove potkapacitiranosti ne okreće naprijed, nego vrti unatrag u povijest

IDS je ozbiljna mašinerija i moćna stranka koja ništa ne prepušta slučaju. Njihov call centar radi besprijekorno, birače se animira na glasanje, broj članova u Puli navodno je u porastu, a kampanja Valtera Flega za istarskog europarlamentarca odrađuje se by the book. Školski, programirano, bez iznenađenja, igra se na zicer. Mogućnost greške želi se smanjiti na minimum, forsiraju se teme gdje su IDS i Flego svoji na svome. Naprimjer, ZA općeprihvaćeni antifašizam i PROTIV mrskog HDZ-a. Mudro, lukavo, pragmatično, ali pomalo isprazno i deja vu.

Pođe li u Bruxelles, Valter Flego će srčano braniti boje Istre. Europarlament je logična kruna njegove karijere. Istarski župan to previše želi, a da mu se ne bi ostvarilo. Život nagrađuje uporne, a kažnjava lijene. Flegova ustrajnost i fokusiranost na briselsku priču velika mu je garancija za prolaz. Iako, nešto se pita i druge. No hoće li istarski građani zbog toga što će Valter Flego zasluženo postati drugi europarlamentarni zastupnik iz IDS-a živjeti bolje, hoće li im narasti standard ili se povećati šanse za dobro ili samo bilo kakvo radno mjesto? Neće. Kao i dosad, bolje će biti onima koji su vezani i naslonjeni na IDS. To je istarska istina i realnost, barem tamo gdje je IDS na vlasti.

Ideologija i program

Nema nikakve sumnje da veliki dio od 7.300 članova IDS-a vjeruje u ideologiju i program stranke kojoj pripadaju. Ali sve više ih vjeruje i u princip nagrađivanja odanosti koji stranka promovira zapošljavanjem svojih članova ili osoba koje će to zapošljavanjem postati. Često je potpisivanje pristupnice IDS-u conditio sine qua non. Tako se stvaraju lojalni i podobni, no s takvima se kotač sadašnjosti i budućnosti zbog njihove potkapacitiranosti ne okreće naprijed, nego vrti unatrag u povijest. Oko toga se nema potrebe nadlajavati i dokazivati odavno dokazano. Opet, sve je to dijelom i razumljivo. Stranke koje su na vlasti jednostavno tako funkcioniraju. Matrice su iste, a samo njihova imena različita. No stranke ne postoje da bi pomagale svojim članovima i nalazile im poslove, već bi im cilj trebalo biti osvajanje vlasti kroz konkretne programe koji će njihovom realizacijom podići opći standard.

IDS je stranka koja stvara dojam da stalno trči naprijed, a onda suprotno zakonima fizike i teorijama gibanja uspijeva stajati na mjestu. Programski, suštinski, kreativno i misaono IDS je pomalo zaspao u vremenu i previše zastao u prostoru. IDS ne slijedi neka moderna politička stremljenja i ne bavi se dovoljno ozbiljnim političkim pitanjima. No, zato užurbano radi na izgradnji i dodatnom učvršćivanju svoje kadrovske infrastrukture. Čelnici se pak zadovoljavaju kroz dobro plaćena članstva po raznim odborima. Stranka funkcionira kapilarno, pokrivaju se i najmanja mjesta, agitira se, lajka na Facebooku, vojska obožavatelja nekih likova bez posebno kvalitetnih djela čeka stranački mig za aktivaciju na društvenim mrežama.

Sve je to pomalo besmisleno, naivno i infantilno, ali je u redu dok je u granicama pristojnog. Radi se o legitimnom načinu borbe za svoje političke interese, no građanin Pule se pita gdje je tu ozbiljna politika? Zar u zbrinjavanju otpada na Kaštijunu, u koji je dogradonačelnik Pule Robert Cvek nedavno krajnje patetično pozvao svoje sljedbenike da ga dođu vidjeti i uvjeriti se da postoji?

Valja se podsjetiti, usporedbe radi, da je srpska politika vlastite vojne poraze mitovima pretvarala u lažne pobjede, što je dovelo do prokletog Načertanija Ilije Garašanina kao platforme za srpsku ekspanzionističku i fašističku politiku početkom 90-ih. Ta je politika Velike Srbije dovela do krvavih i agresivnih ratova koje je Srbija sve redom izgubila, ali im službena politika u kolektivnu memoriju želi uklesati pobjedu. Ovdašnjoj je vlasti za Kaštijun bolje da prizna trenutni poraz koji narodu ni po koju cijenu ne može licemjerno prodati kao pobjedu. Bolje joj je da se pokrije ušima nego da se razmeće stupidnim pozivima u obilazak pulskog Obrovca. Kaštijun je Potemkinovo selo, privid. Uostalom, što misli o Kaštijunu, njegov je direktor javno rekao u našem listu. Krajnje pojednostavljeno, ali suštinski pogođeno, poručio je – u kur… smo!

Lice grada

Tražeći tu ozbiljnu politiku IDS-a možemo ići i korak dalje. Pula je grad fantastične povijesti i arhitekture, no izgled njenih fasada toliko je iritantan i odbijajući da bi turistima na propagandnom letku trebalo pisati – ne dižite glavu gore, sram nas je! Zar su, nadalje, primjer uspješne i ozbiljne gradske politike prazni poslovni prostori? A samo malo pametnijom politikom tisuće četvornih metara neiskorištenih poslovnih prostora mogu biti stavljeni u funkciju. Prihod će u proračun dolaziti zaobilaznim putem, no netko se toga treba dosjetiti, netko se time treba baviti.

Zar je, pored svega toga, ozbiljna politika i desetogodišnje čekanje na mjesto u jednokrevetnoj sobi u Domu za starije i nemoćne Alfredo Štiglić ili je uspjeh sedmogodišnje čekanje za smještaj u dvokrevetnu sobu? Ne, to je blamaža. Zar je uspjeh lokalne politike potpuno krivo reagiranje gradskog i stranačkog vodstva oko zatvaranja Uljanika? Grad kao ozbiljna institucija i IDS kao ozbiljna stranka trebali su istog dana kad je krenuo lanac stečajeva najaviti raspisivanje međunarodnog natječaja koji bi ponudio ideje za mogući razvoj beskrajno zanimljivog prostora na području sada već bivšeg pulskog arsenala.

Time, idejama i kreacijom, morali bi se baviti Grad i IDS. A ne da se neki njihovi čelnici, koji užurbano završavaju trogodišnje studije zbog potrebe stranačkog i političkog napredovanja, bave zapošljavanjem žena tamo gdje se zbog stečaja Uljanika množe nezaposleni. IDS-ovo naricanje oko Uljanika podsjeća na Ujevićevu Svakidašnju jadikovku i njen emocionalni naboj. Nažalost. Pula je od toga umorna. Postaje grad bez svježine. Sredina koja životari. Mjesto koje će se, ako se politički trendovi ne pokrenu, zaobilaziti u širokom luku. Od poželjne udavače Pula će se transformirati u neželjeno dijete, crni među bijelim labudima, talent koji je prokockan lošom politikom. Sve je to krimen IDS i rezultat nedostatka intelektualizma u stranci, deficita samokritike, internih sukoba i neslaganja, smjene generacija uz nedovoljnu profiliranost onih koji vladaju, a previše su fokusirani na privatne interese oni koji ih s velikim očekivanjima okružuju.

Politička zamka

Vodeća istarska stranka koja ni više ni manje od većine ostalih nema ekskluzivno pravo na obranu istarskog integriteta s vremenom je zbog izostanka kvalitetne opozicije i svojih slabosti upala u klasičnu političku zamku samodostatnosti i samodopadnosti. Ovakav IDS koji se blago adaptira, umjesto da se potpuno rekonstruira, s malim servisom umjesto generalkom za kojom vapi potrošeni motor, na radikalne promjene može nagnati samo strah od ugrožavanja njihove dominacije gubitkom izbora. Kao i svako drugo živo biće i IDS se mora osjetiti ugroženim da bi se pokrenuo i reagirao.

Točka ujedinjenja stranačke mase je strah. Tada prorade politički refleksi. Pored postojećih aktera na sceni, SDP-a, HDZ-a i Živog zida, jedini tko je u temeljima uspio uzdrmati IDS svojedobno je bio Plinio Cuccurin sa svojom Ladonjom. Baljanski poduzetnik odnedavno je u službenoj mirovini odakle se više nego ikad bavi rodnim mjestom u kojem je orijentiran k razvoju. No, nitko živ trenutno ne zna kakvi su njegovi planovi. To bi u perspektivi moglo biti pitanje svih pitanja. Teško je vjerovati da će se Cuccurin prepustiti umirovljeničkoj letargiji. Moguće je, naime, sasvim suprotno. Hoće li IDS u tom slučaju nastaviti s istom politikom prekomjerne isključivosti, samodostatnosti i samodopadnosti ili će s Borisom Miletićem koji ima još uvijek nedovoljno realizirani politički potencijal tražiti način da iz svojeg nukleusa izvuče maksimum, preprogramima se i počne voditi politiku za javno dobro? Cuccurinova je pak Ladonja u vrijeme političke aktivnosti bila ispred vremena. Je li sada došlo njeno vrijeme? Plinio ante portas.

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast