Je li neviđeno svetogrđe sjedanje za isti stol IDS-a i HDZ-a s ciljem nekog oblika suradnje? Može li se to izvesti bez prebrojavanja tko je o kome što govorio u recentnom, ali i prethodnom, višedesetljetnom razdoblju? Nije li mudro izbjeći teme koje udaljavaju, poput Tita, Tuđmana ili Istanbulske konvencije, a potencirati one koje spajaju - recimo, zajedničku, obostranu želju za daljnjim, još većim napredovanjem Istre? Ide li se zbog sjedanja za radni stol s takvim temama razgovora na političku lomaču? Hoće li šefovima tih dviju stranaka, od kojih je jedan još i gradonačelnik, a drugi pritom i premijer, pasti glave postignu li određene, korektne i konkretne dogovore? Puno je to istih pitanja samo su postavljena malo drugačije.

Civilizacijski, kulturološki i građanski Boris Miletić i Andrej Plenković nisu dva udaljena i nepodudarna svijeta. Među njima definitivno postoje ideološke razlike, njih se dvojica oko nekih bitnih, ali ne i presudnih pitanja nikada ne bi složili. No upravo te razlike uljepšavaju svijet i osnova su demokracije. Diferencirano izjašnjavanje o istim stvarima je nešto što se u slobodnim i modernim društvima podrazumijeva i potencira. I baš zato je danas razmak između onoga što, odvojeno i sa svojih pozicija, zastupaju IDS i HDZ puno manji nego prije pet, deset, dvadeset ili trideset godina.

Drugačiji, posloženiji i uljuđeniji HDZ je hrvatska politička realnost. Njegova vlast je zacementirana naredne četiri godine. Onaj dio porazom uništene opozicije, prije svega SDP sa svim svojim partnerima osim IDS-a, prve će dvije godine novog Plenkovićevog premijerskog mandata potrošiti na sanaciju stanja unutar svojih redova. Istodobno će Plenković, ojačan, stabilan i moćan kao nijedan poratni premijer dosad, dobiti priliku pokazati svoje pravo i europeizirano lice. Neopterećen nezgodnim i opasnim udarima od konzervativne i teške desnice, na čije prijedloge o njihovom preuzimanju ciljanih ministarstava više neće reagirati, sada mora i može dati sve najbolje od sebe. Ako je dosad bio politički ucjenjivan kako bi održavao većinu i pritom je iz istog razloga morao pristajati na razne, trule, nepovoljne, nametnute i neprincipijelne kompromise, pa ako je zbog mira u kući i neutralizacije stranačkog te ideološkog balasta povlačio poteze koji su mogli izazivati zgražanje i nerazumijevanje, ali su, s druge strane, bili razumljivi u kontekstu opstanka na vlasti, odsad, od srpnja ove godine, otkad je pomeo konkurenciju, Andrej Plenković pred sobom ima čist papir i u ruci zlatno nalivpero kojim mora početi ispisivati novu sadašnjost i budućnost Hrvatske.

Hoće li mu na putu do bolje Hrvatske, to je sad to pitanje koje raspaljuje strasti Istrana, IDS biti tihi ili otvoreni partner, iskren ili lažni suradnik, veći ili manji, ovakav ili onakav, ovisno o temi i situaciji, ili će IDS čvrsto, tvrdo, nepopustljivo stajati na strani vječnog protivljenja HDZ-u? Kako će, dakle, Miletić pozicionirati IDS naspram HDZ-a? Je li dovoljno reći, ono što šef IDS-a stalno ponavlja - „nećemo koalirati s HDZ-om, već ćemo se boriti za pojedine istarske projekte?“ Što će to značiti u praksi? Hoće li i IDS dignuti ruku za neki dobar prijedlog zakona HDZ-a? Treba li a priori isključiti takvu mogućnost? Nadalje, da li se za neki oblik suradnje IDS-a s HDZ-om može reći da je to izdaja? No, čega? Koga? Kako? Nije li pošteno reći da ovaj HDZ nema veze s kleptokracijom u vrijeme Ive Sanadera? Svaku pojavu lopovluka ili neprihvatljivog ponašanja u svojim redovima premijer je dosad eliminirao po relativno kratkom postupku. Onda, zar treba naglašavati Plenkovićevu građansku orijentaciju i puno manju opterećenost nacionalnim nego u vrijeme Franje Tuđmana kad je nacionalizam bio temelj stranke, doduše i prilično razumljiv obzirom na ratne okolnosti, ali opet neugodan i nelagodan za one koji su se, makar i krajnje subjektivno i nerealno, osjećali prozivanima?

Ne mora Plenković za Miletića biti politički idealan partner, nije HDZ za IDS nešto najbolje što mu se moglo dogoditi, ali nije, iskreno, ni neprihvatljiv do te mjere da ga u dobrim stvarima ne možeš podržati. Stranačke politike treba osloboditi okova predrasuda po kojima su HDZ-ovci uvijek lopovi i nacionalisti, SDP-ovci jedini socijalno osjetljivi i tolerantni, a nalijeviji ljevičari posljednji iskreni zagovornici prava radnika. E pa nije to baš tako. U kuršlusu koji vlada hrvatskom politikom svi su danas sve pomalo i zato nema prostora za klišee.

Boris Miletić je kampanju Restarta, gledajući iz perspektive pobjede HDZ-a, odradio odlično. Legitimno se boreći za svoje glasove naravno da je kritizirao državnu vlasti, ali ni u jednom trenutku nije prešao granicu dobrog ukusa. Time je pustio otvorena vrata za pregovore i određene oblike suradnje. Uz to, IDS je Restartov poraz prošao gotovo neokrznut, dok je strateške ciljeve postigao kroz tri dobivena saborska mandata, kao i kroz priliku da kroz parlamentarni rad promovira nove ljude, prije svega Marina Lerotića.

Obzirom na takvu situaciju Miletić ima priliku za meko, tiho, povremeno, obostrano neiritirajuće i ad hoc partnerstvo s HDZ-om: za dobrobit Istre, njenog gospodarstva i građana. Bez podrške i razumijevanja službenog Zagreba za njene specifičnosti i posebnosti, Istra kao regija uspješnosti i kvalitete neće imati toliko potreban vjetar u leđa. Već samo blagim prihvaćanjem činjenice da je ovaj HDZ različit i bolji od bilo kojeg prije njega, IDS neće izgubiti ni milimetra svoje vjerodostojnosti, autentičnosti, prepoznatljivosti i kredibilnosti pred svojim biračima, a dobit će se puno više od onoga što se može i zamisliti. Upravo ovih dana iscrtava se nova arhitektura političkih odnosa čiji konstruktivni zid mora biti i Istra. Ali ne zanemarena i odvojena od političkog Zagreba, već potpuno suprotno Istra koja je integrirana tamo gdje joj je mjesto - u svoj glavni grad. I zato su IDS i HDZ dva brata drugarska!

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast