Položaj Hrvatske u regiji značajno se promijenio. Proteklih tjedana pa i mjeseci sve susjedne zemlje promijenile su vlast, ili su potvrdile staru, desničarsku ekstremističku postavu, što pred Zrinjevac i Banske dvore postavlja nove izazove na koje će teško odgovoriti. Posebno bez dogovora o zajedničkoj vanjskoj politici premijera i predsjednika Republike, koji, kao u dalmatinskoj poslovici, lupaju jedan u kupe, a drugi u špade.

Jedino je promjena vlasti u Sloveniji, gdje je desnog ex-komunista Janeza Janšu zamijenila tehnokratsko-ljevičarska vlada Roberta Goloba, ostala bez posljedica po Hrvatsku. Iako Golob insistira na arbitraži oko granice, ne pretjeruje s politiziranjem graničnog pitanja, ali zato uklanja nepotrebnu žilet žicu i ne pravi Hrvatskoj probleme u Europskoj uniji, poput onog s teranom ili varaždinskim zeljem. Štoviše, Slovenija otvoreno podržava Hrvatsku oko Schengena i to je posljednja dobra vijest koja se odnosi na susjede.

Mađarska je stari problem: čvrsta izborna pobjeda Viktora Orbana ovog ljeta pokazuje da s njime treba pregovarati o svemu jer ima legitimitet, ali i kartu Velike Mađarske na zidu kabineta. Hrvatski problem je kako se odnositi prema Budimpešti u relacijama EU-a, gdje im zamrzavaju pomoć zbog manjka demokratskih sloboda i poštovanja pravne stečevine.

Poznati problem je i Srbija. Izborna potvrda Aleksandra Vučića, proruskog političara u europskom odijelu i njegovi nasrtaji na Hrvatsku Vladi daju puno pravo da se suglasi s onima koji žele zaustaviti pregovore Beograda i Bruxellesa. Jer, odvratni medijski napadi Vučićevih tabloida na Zagreb, suđenje pilotima za koje nisu nadležni i povremene nevjerojatne gluposti njihovih ministara poput Nikole Selakovića koji traži da Hrvatska povuče priznanje Kosova ne daju priliku da se službenoj Srbiji pruži podrška oko bilo čega.

Jednako se može reći i za Republiku Srpsku, dio Bosne i Hercegovine koji bi, da je po Miloradu Dodiku, zajedno s Luhanskom i Donjeckom pristupio Rusiji. Tamošnji izbori nisu mnogo promijenili, BiH ostaje najopasnije susjedstvo. Moguća zamjena snaga EUFOR-a s NATO vojnicima u BiH pokazuju već u najavi koliko je situacija opasna. Nestabilna vlast u Crnoj Gori gdje parlament želi smijeniti predsjednika Milu Đukanovića i obrnuto vrlo je značajna činjenica. Jer, ako ostane probeogradska vučičevska ekipa na tronu u Podgorici, Hrvatska s Crnom Gorom, bez obzira na zajedništvo u NATO savezu, treba postupati na iznimnoj distanci i uz traženje poštovanja svih prava hrvatske nacionalne manjine.

Napokon, izbori u Italiji i pobjeda Giorgije Meloni s desnom falangom koju čine još Mateo Salvini i Silvio Berlusconi opet dovode do posezanja za Istrom talijanskih ekstremnih nacionalista. Doduše, izjave koje su se ovih dana citirale, Meloni je izrekla još 2014. godine, ali nije ih demantirala. U Italiji desnica povremeno traži Istru, Zadar i otoke, a u Hrvatskoj dobiva odgovor od – ljevice. Prvi se oglasio IDS, dok suverenisti, nasljednici izdajnika koji su fašistima poklonili krunu kralja Tomislava II Savojskog, šute. Napokon, Istru, Zadar, Rijeku i otoke oslobodili su antifašisti i ljevičari, a ne suverenisti i desničari.

Povezane vijesti

• Olaka obećanja pod maglom Bruxellesa
• Politički novi val
• Krhka vlast u teškim vremenima