PIŠE BOJAN ŽIŽOVIĆ
Hrvatska je zadimljena birtija u kojoj predsjednici, suci i ministri ne plaćaju račune
Ako ovo što se zbivalo u Kovačevićevom klubu nije dovoljno da te političare i suce šutnemo u stražnjice i odbijemo poslušnost, onda nam nema druge nego se uvaliti u fotelju i čekati kada će na televiziji objaviti prijelomnu vijest da prema Zemlji nezaustavljivo juri komet veličine Marsa koji će nas rastaviti na proste faktore. Ali ni ta prijelomna vijest nije garancija da će se i oni s nama dezintegrirati, jer možda postoji klub odabranih i za takve situacije
Zagrebački klub Dragana Kovačevića, u koji su navraćali ministri, predsjednici, suci, nije zapravo nikakav klub. To je obična birtija u koju zalaze "čuveni gosti" i, kako je napisao pjesnik Aleksandar Sekulić, hvataju maglu po šumarcima. Opaka kritika sistema kojom je u pjesmi "Majstori u kući" Sekulić opalio šamarčinu tadašnjoj političkoj eliti još uvijek odzvanja hodnicima balkanskih državnih prčvarnica po kojima tumaraju mamurni političari u nadi da su na korak do vječnosti, do apsolutne moći koja im se kesi i vabi ih kao prostitutka iz izloga u amsterdamskoj Crvenoj četvrti.
Iznad raje
Ako ovo što se zbivalo u Kovačevićevom klubu nije dovoljno da te političare i suce šutnemo u stražnjice i odbijemo poslušnost, onda nam nema druge nego se uvaliti u fotelju i čekati kada će na televiziji objaviti prijelomnu vijest da prema Zemlji nezaustavljivo juri komet veličine Marsa koji će nas rastaviti na proste faktore. Ali ni ta prijelomna vijest nije garancija da će se i oni s nama dezintegrirati, jer možda postoji klub odabranih i za takve situacije, možda negdje duboko ispod površine te kugle po kojoj vučemo naše kosti presvučene mesom postoji neka birtija u kojoj su naslagane konzerve jela iz restorana s Michelinovim zvjezdicama, viskiji stari stotine godina, šampanjci i pjenušci, žive jesetre iz kojih izlazi uvijek svježi kavijar i u koju se ulazi samo s pravom iskaznicom.
Dok smo mi u doba najavljene kataklizme prijatelje držali podalje od svojih domova, kupovali zalihe toaletnog papira za deset godina unaprijed, pili pivo bez da se oslanjamo na šank, tražili propusnice za odlazak kod roditelja, samovali i tugovali, bivali nervozni u četiri zida, oni su u Kovačevićevom klubu špilove karata miješali u aparatu za brojanje novčanica, ispijali martini votke i uz obilni dim cigara ćaskali, recimo, o privatizaciji javnih poduzeća. To su činili jer sebe smatraju odabranima. Oni su u svojim glavama iznad raje.
A raja kao raja, plaća kredite, račune, poreze, kamate, ovrhe i gunđa sebi u bradu. Dok ugostitelji raspravljaju jesu li trebali zatvarati lokale na sat vremena, trebaju li plaćati terase, treba li im PDV biti niži, kako preživjeti zimu, u isto vrijeme usred glavnog grada postoji klub u kojem se ne izdaju računi, gdje elita pije pića na račun nekog njihovog svevišnjeg. Doslovno nas prave budalama, i ministri Oleg Butković, Josip Aladrović, Tomislav Ćorić, i predsjednik Zoran Milanović, i sudac Ivan Turudić, i mnogi drugi znani i neznani junaci kluba uhićenog Janafovog čelnika.
Kovačevićev klub nije ništa drugo nego sramota. I nije dovoljno da ministri, kao nestašni klinci u školskim klupama, samo dižu prstiće kad ih premijer pita tko je sve odlazio u Slovensku 9. Treba ih udaljiti iz politike, zabraniti im da se ikada više bave njome. Jer ako oni ne shvaćaju da ono što se događalo u Kovačevićevom klubu nije dobro, ispravno, zakonito, onda im valja objasniti na teži način. Ne postoji nikakvo opravdanje ni pomilovanje za njihovo sjedenje u klubu koji ne izdaje račune i radi u vrijeme kad svi drugi ugostiteljski objekti u zemlji moraju biti zatvoreni. Oni bi sami to trebali osvijestiti.
Čemer društva
Međutim, od besvjesnih ne možeš očekivati da dođu k sebi, jer nemaju gdje ni doći. Njima je veći problem što su otkriveni, nego to što su činili nešto što običnim smrtnicima nije dozvoljeno. U njihovim glavama ovo društvo je džungla, a oni su na vrhu hranidbenog lanca. Oni sami sebe doživljavaju bogovima. Smatraju da za njih ne vrijede pravila koja na drugima strogo provode. Kako im objasniti da klub u koji su odlazili nije nikakva ekskluzivna zona, da je to birtija u koju zalaze mamlazi njihovog kova i da se tu ništa pozitivno za ovu zemlju nije moglo dogoditi? Naprotiv, ona je čemer ovog društva, zadnja gostionica na putu za nigdje.
U Kovačevićevom se klubu teoretski mogla događati trgovina utjecajem. Tamo je Turudić teoretski mogao nuditi sudske usluge, Butković cestovne poslove, a sam Kovačević tražiti mito za namještanje natječaja. Ali to je samo teoretski. Ništa od toga se u klubu zapravo nije događalo. Tamo se samo sjedilo, pilo, igralo karte i zadovoljno onaniralo nad činjenicom da tu ima mjesta samo za odabrane. Ako ih to zadovoljava, onda imaju gadan problem. Međutim, kvaka je u tome da taj njihov problem postaje i naš. Hoćemo li nešto poduzeti ili ćemo čekati smak svijeta? Ovo drugo se čini realnijim.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
