Nedavno objavljeni podaci o popisu stanovništva 2021., napravljenome zasigurno na najneobičniji način od svih dosadašnjih, još je uvijek svakodnevni predmet užarenih rasprava. Rijetko tko je, od sugovornika u medijima, ali i ljudi koje svakodnevno susrećemo, ostao imun i bez komentara na svježe podastrte rezultate o samome broju stanovnika koji će, bez imalo sumnje, još dugo biti tema brojnih debata i analiza; što stručnih, što onih sasvim neformalnih. No, mnogo veći problem od samoga broja bit će prikaz dobne strukture stanovništva, što je nebrojeno puta, pa i davno prije objave potonjih rezultata, isticao naš najpoznatiji demograf, akademik Anđelko Akrap.

A da će i rezultati starosne strukture stanovništva biti barem jednako očekivani kao i brojčani, sasvim je izvjesno. Čak i za ljude koji se ne bave demografijom u profesionalnom smislu, povijesno-činjenični osvrt dovoljan je način da ne naričemo nad realnim stanjem, iščuđavajući mu se kao snijegu zimi. Ipak, za većinu ljudi nimalo iznenađujuć rasplet upisivanja demografskih podataka stanovnika Hrvatske u predviđene rubrike, izveden je, po mišljenjima mnogih, vrlo upitno, aljkavo i nepotpuno da u određenoj mjeri pobuđuje čak i sumnju u regularnost konačnog izgleda samoga popisa kod pojedinaca ili grupa prozvanih za takav rezultat, ali i nekih nimalo neozbiljnih aktera. Je li to pranje vlastite savjesti onih koji su suodgovorni za takvo stanje, ili tek pokušaj zatvaranja očiju pred golim činjenicama, nije teško zaključiti. Učinak je u konačnici isti.

 Prirodno kretanje stanovništva svakako ima svoja razdoblja u kojima se može pratiti, a u Hrvatskoj je, povijesno, gotovo precizno raspoređeno po dekadama. U zadnjih stotinjak godina, hrvatsko stanovništvo raslo je u prosjeku za dvjestotinjak tisuća ljudi svakih desetak godina. Uzmemo li u obzir statističke podatke iz tih perioda, trenutno smo najbliže brojkama iz 1953. godine. Tek sto tisuća manje ljudi od trenutnog stanja upisano je u popis 1948., u periodu nakon Drugog svjetskog rata u kojemu je, baš kao i svuda, zabilježen pad stanovništva prouzročen golemim ljudskim gubicima u ratnim stradavanjima. Nešto više stanovništva bilo je na popisu tadašnje FNRJ, 1961. godine, kada je brojka po prvi put porasla iznad 4 milijuna, a gotovo tristo tisuća stanovnika više upisano je deset godina kasnije. Iako je 1971. godina bila prijelomna za brojne Hrvate koji su napuštali domovinu, ipak po nešto više od 100 tisuća ljudi bilježe popisi stanovništva 1981. i ratne 1991. godine.

Ako uzmemo u obzir da je Hrvatska 1931. bila dio Kraljevine Jugoslavije, a trideset godina kasnije dio Federativne Narodne Republike Jugoslavije (od 1963. poznatije kao Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija), sve do samostalnosti 1991., sama struktura stanovništva bila je znatno drukčija po parametrima poput nacionalne pripadnosti, pa i starosne strukture. Godine 1991., koja će ostati zapamćena po Domovinskom ratu, samostalna Hrvatska bilježila je 4,7 milijuna stanovnika. Rat, koji je uništio i raselio brojne ljudske sudbine, deset godina kasnije pokazao se kao nesumnjivo najveći, ako ne i jedini krivac za čak 350 tisuća stanovnika manje, na popisu 2001. Desetljeće nakon toga, 2011. godine, koja je zapečatila period jednog od najvećih broja nezaposlenih, ekonomske krize i političkih previranja, zabilježen je minus od još 150 tisuća stanovnika. Samo prošlogodišnji popis smanjio je stanovništvo Hrvatske za čak 400 tisuća. Mlada, tridesetogodišnja država ostala je bez četvrtine ukupnog broja stanovnika. Je li napravljena nepopravljiva i nepovratna šteta? Odgovor leži u kutiji kojoj glavni i odgovorni ne žele skinuti ni poklopac, a kamoli u nju zaviriti.

Struktura stanovništva, po demografskim predviđanjima, pokazat će porast broja starijeg stanovništva, jer je natalitet u padu. Sasvim logično. Politika koja izostavlja jasne ciljeve obrazovanja provedive u praksi te poticanje zapošljavanja u dugoročno održivim sektorima, stambena politika koja ne uzima u obzir standard mladih ljudi na počecima osamostaljenja, nepostojanje jasne pronatalitetne politike i brojnih drugih dalekosežnih mjera dovele su Hrvatsku u poziciju kakvu ne bismo poželjeli nikome. Perspektiva, prosperitet i blagostanje postali su ništa drugo nego obične crnohumorne imenice, čije istinsko značenje nitko osim šačice povlaštene hrvatske kaste nije imao prilike uživati. Možda niti neće.

Rezultati najsvježijeg popisa stanovništva pokazat će brutalno stvarne razloge nestajanja razrednih odjeljenja i produženih lista čekanja na mjesta u staračkim domovima koja su već dugo vrijeme daleko iznad desetljeća. Ne zna se tko će, kada i hoće li uopće pokušati zaustaviti ovakav neopisivo zabrinjavajući trend. Jer, ako i zvanično (p)ostanemo stara nacija, hoćemo li se jednostavno pretvoriti u samo jedan ogroman ljetnikovac za strance i sezonske povratnike dubokih džepova? Hoće li mladi nastaviti napuštati Hrvatsku ili će se ovi koji u njoj, usprkos svemu, odluče ostati samo prepustiti strujanju vremena i dočekati vlastitu starost u nesigurnosti i na rubu neimaštine? A možda i preko ruba?  

Hoće li do popisa 2031. i neke škole u Hrvatskoj zauvijek staviti ključ u bravu, ili će možda samo ploču s nazivom zamijeniti još jednim domom za starije i nemoćne u kojima će mijenjati pelene i dijeliti terapiju ljudi koji možda neće ni govoriti hrvatskim jezikom? Ako bude tako, neka se netko pobrine i na državne granice postavi tabele dobrodošlice s nazivom 'Hrvatska – dom umirovljenika'.

Povezane vijesti

• Brat Hipokrat i sestra sloboda
• Igra u kojoj će o(p)stati samo najjači
• Tko je Sustav, neka digne ruku!