Pula je grad s najružnijim fasadama u Hrvatskoj. Kada čovjek uđe u centar, pozli mu od pogleda na zgrade i njihova pročelja. Najveći grad u Istri živo podsjeća na sirotinjske četvrti Londona Olivera Twista iz prve polovice 19. stoljeća, s dodatkom letećih krovova koji prijete svakome tko se usudi proći uličicama. U usporedbi s Pulom, Rijeka izgleda kao Monte Carlo, a Split kao San Francisco.

Neki dan javnost je saznala da je još jedna zgrada u centru, u Ulici Sergijevaca, u toliko očajnom stanju da se dijelovi fasade urušavaju na parter. Vlasnici zgrade (a to su vlasnici pojedinih stanova i poslovnih prostora) dužni su brinuti da njihova imovina ne postane opasna za živote prolaznika. Međutim - kako su se požalili za Glas Istre - oni novca za obnovu fasade nemaju.

Grad Pula ima predviđen program obnove fasada koji se zove Dolcevita i koji za ovakve slučajeve, s obzirom na to da se zgrada nalazi u strogom centru, predviđa pokrivanje 50 posto troškova investicije, ali maksimalno do 100.000 kuna. Vlasnici sporne zgrade, međutim, kažu da im to nije dovoljno i da su od obnove fasade odustali jer im je preskupa, očigledno očekujući da im Grad Pula plati više od maksimalnog iznosa. I tu smo stali - obnova fasade nije na vidiku, a njezini dijelovi lete po gradu kao projektili iz Matrixa, samo u punoj brzini. Nekoga bi mogli vrlo ozbiljno ozlijediti, da ne pomišljamo na nešto gore.

Taj "status quo" trajat će sve dok u našem društvu, zelenom kao trava na stadionu Aldo Drosina, konačno ne sazrije osjećaj odgovornosti za svoje radnje, ali i propuste. Jer upravo to je ono što se ovdje događa - vlasnici zgrade su odgovorni za zgradu i dužni su obnoviti je, ili barem dovesti u stanje u kojem više neće predstavljati opasnost za zdravlje i živote ljudi. Propuštanjem da to učine, oni su jedini krivci za sve moguće nesreće koje se mogu dogoditi. Cijena obnove pritom uopće nije važna, kao ni postotak u kojem hoće ili neće sudjelovati Grad Pula. Onaj kome je preskupo jednostavno bi trebao prodati stan i preseliti negdje drugdje. Jer kao što je poznato, a vidljivo je i na cijenama sve brojnijih apartmana u tom dijelu Pule - život u centru grada je luksuz.

Naravno, još će puno lišća popadati sa stabala u Šijanskoj šumi prije nego taj oblik samosvijesti i odgovornosti zaživi u našoj zemlji. Jer, puno je lakše, a i društveno popularnije i prihvatljivije, napasti politiku. Nitko nije budala, jelte, da prizna kako je nešto sam skrivio i kako je za nešto sam odgovoran. Uvijek ima netko drugi da se krivi i da odgovara.

No očekivati da bi Grad, ministarstvo, Sveti Nikola, Djed Mraz ili tko god peti trebao nekome plaćati privatnu fasadu je naprosto - suludo. U tom smislu je svaka lipa koja se dobije sa strane - zapravo jako puno, tim više što je mnogi drugi neće dobiti. Treba se sjetiti činjenice da ogromna većina postavlja i obnavlja svoje fasade 100 posto o vlastitom trošku.

Jer ako ćemo tako, zašto Grad ne bi financirao bojanje oguljenih automobila, krpanje probušenih skafandera i, na primjer, plaćanje zaostalih računa? Pa neka otvore kesu, šta sad, za nove patike, trenerku i traperice, za večeru u dobrom restoranu, bocu gina i bitter lemon, prvu klasu do Chicaga, nove skije za Kronplatz i malo svinjče za Novu godinu.

Sve može, samo da netko drugi plati!  

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast