Profesionalne udruge koje su vidljive na hrvatskoj javnoj sceni, poput udruženja bolničkih liječnika, komore medicinskih sestara, Hrvatske liječničke komore, odvjetničke udruge ili obrtničke komore, poznate su po tome što grčevito brane prava svojih članova čak i kada svi vidimo da nisu u pravu. Profesionalno su solidarne i bave se svojim postojećim, dakle živućim članstvom.

Hrvatsko novinarsko društvo, kao stara profesionalna udruga medijskih profesionalaca, bavi se gotovo ekskluzivno ispraćajima i komemoracijama svojih preminulih članova, uz jedan izuzetak. To je slučaj predsjednika Društva Hrvoja Zovka o čijem se radnom sporu izvješćuje kao o prvorazrednoj nacionalnoj temi. Stoga bez hipokrizije treba naglasiti da HND nije sveta krava čije žvakanje članarina nije pristojno komentirati. Upravo suprotno, treba ih pitati što su učinili sa svakom lipom novinarskog novca.

Da se razumijemo, pomalo zakašnjela reakcija na smrt Vladimira Matijanića u kojoj HND traži, poslije svih, smjenu ministra zdravstva toliko je bila potrebna da ju je premijer otpilio u pola rečenice. Zato jer zna tko su mu sugovornici. Udruga specijalizirana za posljednje ispraćaje. Osim toga, da je splitski novinar vjerovao da će mu HND pomoći, možda bi im javio u kakvom se stanju nalazi, ako to sami nisu saznali.

HND je danas društvo mrtvih pjesnika novinarske forme. Nitko razuman ne prigovora dostojanstvenom oproštaju od Mislava Bage, Antuna Masle, Ante Granika, Vladimira Fučijaša ili Ante Bekića, ali HND nije udruga baba narikača i profesionalnih izražavatelja sućuti. Novinarsko društvo trebalo bi se baviti problemima i teškoćama koje u svom radu imaju prije svega živi ljudi, novinari koji plaćaju ili ne plaćaju 360 kuna godišnje članarine da bi stanoviti Zovko sa suda javljao kako teku sporovi protiv Hrvatske televizije gdje je bio zaposlen. Posebno ako se pored toga ne javlja o sudbini lažnih obećanja koje daje vodstvo HND-a, o podršci koja je izostala novinarima od Istre do Međimurja i od Slavonije do Dubrovnika.

Žive novinare zanima može li HND učiniti nešto protiv rada u često prekarijanskim uvjetima, ispregovarati zajedno s podjednako nesposobnim Sindikatom novinara Hrvatske kolektivni nacionalni ugovor, predložiti Vladi nultu stopu PDV-a za tiskovine, uvođenje austrijskog modela za tiskane medije, zatražiti beneficirani radni staž za sve novinare u ovoj zemlji...

Izrazi sućuti novinarima lijepa su gesta. Šteta što je Nino Pavić davno ukinuo tjednik Sućutnik jer bi on mogao postati glasilo HND-a, ali od gesta se ne živi. Problemi u medijima su veliki, no poluanonimni Hrvoje Zovko o njima ne progovara. On je predsjednik jedne mrtve profesionalne udruge koja zastupa jednako preminule članove. I samog sebe.

Nije namjera na bilo koji način umanjiti profesionalni značaj pokojnih novinara, nego poslati jednostavnu poruku: što će biti s nama živim novinarima koji o HND-u gajimo neke iluzije? Možda su slične iluzije gajili oni kojima su prvi ljudi društva i sindikata novinara davali snažna obećanja pred cijelom javnošću, kako bi se samoreklamirali i(li) pravili da nešto rade? U svakom slučaju, Hrvatsko novinarsko društvo danas pruža gotovo isključivo usluge posmrtne pripomoći. Stoga neka promijeni naziv u Aleju sjećanja, to je zov koji ih predvodi.

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast