Srečko Kosovel spjevao je 1925. stih kao da je spjevan ove 2022 godine:

"Sonce zahaja

in v njem se opaja

tisočkrat mrtvi evropski človek.

Lepa, o lepa bo smrt Evrope"...

Kosovel, jedan od najblistavijih pjesnika Europe 20. stoljeća, čovjek moga šireg zavičaja i njegovih olovnih godina usred divljanja fašističkih squadrista i ozakonjenog kulturocida. Smrt Europe u nacifašističkim pohodima i logorima nije bila "lepa", i ne konačna; novu Europu donijela je antifašistička koalicija, počinivši i sama nedjela koja će jedan neporecivi moralni autoritet Elio Vittorini justificirati kao moralno opravdana, a Chucrhill osvetnički ustvrditi da "njemački narod mora biti kažnjen", uz bomardiranja Dresdena…

Slijede sovjetske ofenzive na Zapad i staljinizacija srednjeeuropskih zemalja duboke građanske tradicije, osvetničke kazne Titovih partizana, kakvu će osobno iskusiti, poput Kosovela ranije, još jedan pisac iz mog užeg zavičaja, Lino Dussi, jedan od onih Istrana koji su morali u exodus.

Istarski rebus

U svome polit-fiction romanu "A.D. 2045 Rebus Istriano" (Istarski rebus ljeta gospodnjeg 2045) Lino Dussi, eto, "rješava" taj istarski rebus tako što u Buje smješta jedan znanstveni institut gdje glavni junak dopire do sjajnih otkrića. Ujedno, nakon strašnog zemljotresa, Istra se odjeljuje od terrae fermae i spaja sa Kvarnerskim otočjem u jedinstveni, idilični otok! Tipični istarski san, ljudski san; i "tomizzijanska" sudbina autora, jer Lino Dussi rođen je u Bujama 1936., godinu dana nakon Tomizze, kao i on završio je srednju školu u Kopru, a zatim emigrirao, ne ostavši kao Fulvio u Trstu, nego se otisnuo "preko bare", dosegavši do stupnja prvorazrednog kompjuterskog stručnjaka, i kao takav se vratio u Italiju.

Samo što, za razliku od Tomizze, Dussi ne pripaja tome utopijskom otoku Trst,.. pa i taj njegov "istarski san" ostaje nedosanjan, jer bez Trsta (i Rijeke, i Udina, i Celovca, i…) hipotetična istarska utopijska projekcija ostaje zabačena u svom provincijalizmu, i u slučaju da bi se ta utopija i mogla realizirati, pa makar i zemljotresom. Doduše, ostaje nam još mogućnost o kojoj svjedoči Veljko Barbieri; jedan Hvaranin, da bi spojio sve Hvarane svijeta, načinio nacrte i proračune da se otpili Hvar od morskog dna - i tako postane otok -brod koji slobodno plovi kuda Hvarani hoće i gdje god Hvarana ima. Dussijev otok Istra tako otpiljen također bi se naplovio, da nas poveže, svim morima i oceanima svijeta…

Ako mi Istrani (Istrijani, Istriani) želimo zbiljski doprijeti do izvjesne harmonične idile koja bi konačno spojila naše (naših nacija, odnosno triju država koje nas dijele) nasuprotne interese u jedinstveni, to jest barem pluri-usklađeni, onda najprije moramo savladati barijere vlastitih (naslijeđenih i stečenih) kolektivnih psiho-barijera. U uvodu Dussijeve knjige Livio Caputo, novinar i političar, piše o "intiminoj nostalgiji za izgubljenom domovinom" (patria perduta) koju je Dussi "morao napustiti pod prijetnjama titovskih represalija" ("rappresaglie titine"). Da li je samo zbog njih nastao drugi exodus, koji je zapravo treći, jer i danas prešućujemo prvi exodus, nakon 1918., kada nekih 80.000 "austroljubaca" (mahom "ne Talijana" i "ne Slavena") odlazi samo iz Trsta. I danas ostaje potiskivan iz svijesti i znanosti drugi exodus koji odnosi iz Istre nekih 120.000 Slovenaca i Hrvata; zatim treći, mahom talijanski, u koji odlazi oko 200.000 ljudi.

Istarska utopija

Dussi idealizira istarsku utopiju, ali, avaj, opet na tragu uvriježenih zabluda romanske kulture u Istri; opet, za razliku od Tomizze (ili Bettize, ili Fauste Cialente, ili Cergolyja, ili Veglianija, ili Isaaka-Sirovicha...) svi su njegovi likovi isključivo iz romanskog istarskog kruga...

Sve dublje tonem u Istru, u njenu nikada istinski prikazanu "zgodovinu" (fina slovenska riječ za povijest - dogodovština, možda se može reći na hrvatskome?). I puneći police sve novijim i novijim knjigama, sve starijim i starijim knjigama na iste te naše istarske teme, knjigama koje nalazim po antikvarijatima i knjižarama Zagreba, Ljubljane, i naročito Trsta, sve se više uvjeravam u to da nema općeprihvatljive povijesne istine, i da samo rečene subjektivne interpretacije kolektivnih problema mogu ozdraviti skupna psihotična stanja duha.

Eko dvi beside iz još dva libra prid namon; Enzo Bettiza "Esilio" (egzil - progonstvo, izgnanstvo), "Mondadori" Milano 1996; knjiga lapidarnog i jasnog naslova. I Livio Isaak Sirovich "Cime irredente, un caso storico alpinistico temepestoso" (Neoslobođeni vrhunci, jedan burni povijesni planinarski slučaj) , "Vivalda" Torino, 1996; knjiga dvosmislenog, ironičnog naslova, i osobito sadržaja i stila.

Bettiza novinar, pisac, političar, Splićanin starije generacije, talijanske kulture, i hrvatske, i "srbiziran u djetinjstvu", bio je rekao (u kameru HTV-a!) da on nije ni Talijan, ni Hrvat, ni esulej, nego samo ponositi baštardo! Sirovich, geolog, seizmolog, znanstveni istraživač i pasionirani planinar, Tršćanin poratne generacije, obiteljskim porijeklom Hrvat (po djedu) i litvansko-njemački Židov (po majci), čije je prezime namjerno uvrstio uz očevo potpisujući ovu knjigu.

Potonjih decenija napisao sam stotine i stotine stranica poezije i proze na ove naše istarske teme, uz daljnje tisuće i tisuće i tisuće stranica po novinama i časopisima... Često sam se pitao, čemu sve to? Zbilja, zašto? Najprije zato što se već samo kroz život ove moje generacije rođenih pred rat i u ratu, neprestano repetiraju i recikliraju nevjerice i sumnje u nas Istrane, Istrijane, sa svih strana; kao i naše sumnje i povijesne dileme, i množe pitanja bez suvislih odgovora, mahom pitanja koja se sva mogu svesti na jedno jedino zašto???!!!

Osobni motiv

A onda, i sam već frustriran zbog tog i takvog "gombanja" sa historijom, nalazim Betičin osobni motiv, istovjetan mome: "vjerojatno se ne bih bio latio pisanja redaka što slijede, da nije buknuo rat u bivšoj Jugoslaviji (naglašavam ovu misao - M.R.), i da najosebujnija regija u kojoj sam rođen nije bila napadnuta, ispremetena i izmijenjena.. ta regija planinskim lancem odijeljena, ne uvijek najjasnijom točnošću, od Hercegovine i Bosne, je Dalmacija, ex-jugoslavenska, ex-austrijska, napoleonska, mletačka, mađarska, bizantska, rimska i ilirska. Danas hrvatska. Zemlja, kao što se vidi, kontinuiranih prijelazaka iz ruku u ruke, kontinuiranih izmjena dominacije i raskrižja civilizacija"...

U uvodu pak svojih "Neizbavljenih vrhunaca" kaže Sirovich: "Mala povijest kluba i njegovih članova (tršćanska Societa Alpina delle Giulie, planinarsko društvo) preobrazila mi se u rukama u burnu povijest pograničnog grada. U jednom se času dadoh uvući u pokušaj uspinjanja uz iste one koncepte nacije, patriotizma i nacionalizma koje nosimo u sebi, ukorijenjene u tko zna kojem kutku uma. Sa nepredviđenim krajem".

Giambatista Vico (18. stoljeće) zapisat će:

"Spisatelji koji su za života rado slušali kako im se izvikuju imena, te im ugodna slava spaja korisno time što im knjige donose zaradu, usmjeruju svoja pera u pravcu ukusa stoljeća (naglasio M.R.) kako bi što brže kročila u skladu s vremenom". "Ukus stoljeća" (partikularni interes vlastite nacije, države, kulture, vlasti...) naprosto vrvi u knjigama o Istri, stoga je pravo osvježenje pojava Sirovicheve knjige.

Sirovich:"Rođenje knjige vezano je uz sastanak jedne večeri siječnja 1990., u jednoj staroj tršćanskoj austrougarskoj kavani... Kroz posljednju godinu gotovo da nije bilo sastanka na kojem iz naših zapletenih istraživanja ne bi iskrsle indicije o izdaji nekog prijatelja, o nekoj bombi alla Orsini protiv Franz Josefa, o smrtnoj presudi dosuđenoj od zamaskiranog suda, o nekom masonskom hramu, o nekoj dojavi Duceu, o nekom antisemitskom potkazivanju upućenom Nijemcima ili o kolaboracionističkoj djelatnosti u korist Titovih komunista"...

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast