Taj interetnički sukob, nerijetko strovaljen u nacionalistički, rasistički sraz zakrvljenih neprijatelja, produbio se u ponor, u metaforičku fojbu između lokalnih Slavena i Romana poslije Prvog i Drugog svjetskog rata, uz odgovarajuće razvijanje lokalnih mitomanija, predrasuda, stereotipa. Tako da se ovdje postavlja tek jedno suštinsko pitanje; kako to da je unatoč povijesnom tom i takvom razdoru baš u Istri "nenadano" uskrsnula ona gotovo "mletačka convivneza"?

Ponajprije razloge vidim u dubinski usađenoj uzajamnosti, toleranciji, suradnji među mjesnim etnosima, suodnos razumijevanja kojeg niti stoljeće razdora (1848.-1945.) nije uspjelo potisnuti. Primjerice, znam da su vrsarski fašisti "dopustili" (dobili su pršut i domijanu vina) da im sa strijeljanja "pobjegne" nekoliko partizana. Znam iz osobnog iskustva da smo u Puli još dugo poslije rata štitili i pomagali one naše susjede koje su bježali u Italiju... Drugi je razlog postignutoj razini ambijentalnog pluralizma ukorijenjen u antifašističkoj "fratelanzi", uzgred, «zastarjeli» naziv "fratelanza" (bratstvo) danas, koliko znam, nosi još jedino pjevački zbor riječkih Talijana! A taj istarski antifašizam apsolutno preteže kod svih lokalnih etnosa…

Uzajamna tolerancija

Kao i još više njegova moderna varijanta, koja je danas istinski demokratska, građanska opcija protivna svakom totalitarizmu, a iskazala se ta principijelna antiautoritarnost već odmah poslije rata, u doba zloglasnog obligatnog "otkupa viška proizvoda", kada je seljak morao prodati sve nizašto; pa je završio u zatvoru jedan bodul koji je zapjevao "druže Tito, bila ljubičice, tebi ulje, a meni koščice", i jedan iz Barbanštine koji je u oštariji reka "da ča Buoh hita šajete na njegove brajde, neka hita na Brione, tamo ni intrade".

Ranije, u Italiji, isto tako, kada je hrvatski jezik bio zabranjen, pak bi naši mladići zakantali "La korente 'letrika že korente forte, ki toka vila Rahovci, perikolo di morte"... Ta, dakle, uzajamna tolerancija, ta convivenza, bila je u Istri i naokolo uvijek duboko usađena, pa ako i ne jača od svih naših višestranih nacionalizma, patriotizama, rasizama, šovinizama, fašizama ili komunizama, bila je barem jednako jaka - i uvijek je na kraju pobjeđivala.

Taj duh convivenze buknuo je u hrvatskoj Istri devedesetih godina svom svojom izvornom, intuitivnom silinom, i postao svijetla točka u mraku balkanskih ratova. Pamtim zapis istarskog časnika, koji je ratovao u Lici, kako je njegova brigada zauzevši neko mjesto u "Oluji", najprije zaštitila imovinu i malobrojne ljude, Srbe, koji su ostali... Istarski regionalizam izravna je posljedica pobrojanih činitelja, smatram to posve uvjereno, kako tradicijske antiautoritarne, napose, convivenze, tako i tog povijesnog koliko i idejnog, filozofskog antifašizma.

Kad se govori pak o budućnosti Istre, o Europi, o manjinama, o bezgraničju, onda najprije moramo voditi računa o tim i takvim tradicijama, o našim povijesnim datostima. Ali, Istru ću, dakako subjektivno, ovdje jasno teritorijalno i kulturalno definirati; Istra, po mom sudu, nije niti "povijesna Istra" koja uključuje Kvarnerske otoke, Volosko, Kastav (ali ne i Rijeku), Kozinu (ali ne i Divaču), Milje (Muggia), ali ne i Trst. Istra kako ju kulturalno, emocionalno i mentalno doživljavam, u svakom slučaju se poklapa s negdanjim Austrijskim primorjem (Oestereichische Kuestenland), odnosno negdanjom Julijskom krajinom (Venezia Giulia)... ali, proteže se i preko Soče i Piave, i do Rijeke, i sve do austrijske Koruške,.. i širi se na Prekmurje i Međimurje, kao i niz Jadran...

Sveopći plurilingvizam

Zamislite Istru s formalnim, doslovnim i dosljednim višejezištvom, Istru u kojoj su službeni jezici, kao u vrijeme K. und K., hrvatski, slovenski, talijanski, ćiribirski, furlanski, crnogorski... (brojim samo "autohotne" i "autenčine" zajednice), koji se, jamačno, svi stapaju ne više u lingua franca istrovenetskog dijalekta, makar je i on i te kako živ i posve naš, nego u novom "latinskom", u američko-engleskom digitalnom vokabularu skraćenica.

Govorim ovdje, dakle, o sveopćem plurilingvizmu, govorim ovdje o svekolikoj legalizaciji legitimizma, dakle iskonske humanističke pravice, a ne više samo formalne, sudske pravde. Govorim ovdje ponukan "fenomenom" da je u Istri 1991. bilo oko 43.000 deklariranih "Istrijana" ili "Istrana", a da ih je 2001. ostalo tek oko 7.000! Kako to? U biti se ništa dramatičnog nije dogodilo ni 1991., niti pak 2001.; jer biti Istrijan uključuje u se hrvatstvo, ili talijanstvo, a ne negira ih. Biti Istrijan značilo je i znači biti Europljanin, biti ča si ,ma jeno malo i uni drugi, biti nadnacionalno usmjeren, težiti da iz okupljenih Naciona nastane svenacionalni, pardon, višenacionalni, višekonfesionalni, pluralistički Demos.

Zašto su onda "nestali" Istrijani? Istra regija u Europi regija ostala je pusta sanja. Europa je odustala od euroregionalizma baš zato što on prijeti samoj srži postojeće dominante Nacija-Država, a onda su se redom radosno od toga otresli i Hrvatska, ali i politička, stranačka hijerarhija istarskih regionalista. Postoji i jedan ozbiljan razlog tom "zamoru euroregionalizma"; on, u relevantnim socijalnim skupinama, na žalost nije zahvatio Koper i Trst, ili još i Rijeku, jer vidimo da opet bujaju i pogranični nacionalizmi, ili rasistički "regionalizmi", ili populistički "pokreti"; i u austrijskoj Koruškoj, i u Trstu, i u Kopru, ali i s hrvatske strane granice.

Naravno, riječ je ovdje o povijesnim procesima, riječ o tome da su gordijski interetnički, pogranični čvor, poput Aleksandra Makedonskog, ovdje pokušali mačem prerezati i talijanski fašisti, i jugoslavenski komunisti (hrvatski i slovenski, to jest!), sa fatalnim posljedicama po sve nas, a ne samo po njih, a tajna tog čvora, tog zamršenog interetničkog uzla niti je u presijecanju, a niti u razuzlavanju; taj naš čvor, taj grop treba i dalje mrsiti, zavezivati i dovezivati uvijek nove elemente, koji su već tu, u nama, među nama: Jer već sutra jednako "autohtoni" poput nas bit će i novodošli ljudi iz Azije i Afrike i Istočne Europe, koji danomice hrle na Zapad, ovuda uz nas, mimo nas, a sutra će ovdje i ostajati, i dobrodošli...

Europa kao domovina

Uffff (by Winetou) ostaje nam neo-KundK-Utopija MittelEuropa; jer, vratiti u praksu, ozakoniti svekolika naša iskustva iz Carevine znači i ostvariti sutra tu neku "neohabsburšku" Mitteleuropu. To je posve "realna utopija", dakle ne više samo "mjesto kojeg nema", što ta riječ doslovno znači na starogrčkom, nego interesno povezivanje ovih krajeva, koji su jednom već bili tako povezani... Taj proces traje, premda u istoj neo-KundK mahom prevlađuju antieuropski, nacionalistični pokreti i stranke, ali “"historia (non) facit saltum", osobito ne skok unatrag. Sjetih se knjige utisaka u sarajevskom Olimpik-expressu iz 80-ih godina prošlog stoljeća:"prolaze vozovi, proć'e i doživotna robija”. Još jednom, zato, Havelova sentenca – Europa kao domovina, domovine kao zavičaji.

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast