Što znači kad "padnu granice", multikultura i pluralizam i plurilingvizam u Istri, i oko nje? Znači ponajprije i ponajviše to da bi svi ambijentalni jezici i kulture bili u formalnoj i suštinskoj ravnopravnosti. Znači i to da bi svi govorili i susjedni jezik (jezike) uz svoj. Znači i to da bi sve jezične, kulturalne skupine u slobodnom prožimanju prelazile, ulazile jedna u drugu. Znači naposljetku i to da bi postupno ovdje nastao jedan svenacionalni, multikulturalni ambijent, Demos a ne Nacion kao sažetak svekolikosti, a nikako ne negacije svih tih razlika, kultura, jezika, a najmanje pak pretapanja (asimilacije, upijanja) jednih kultura i jezika u druge – što je ovdje općeraširena praksa, barem tamo od 1848. kada ta asimilacija prestaje biti spontana, dakle povijesna, razumljiva, nego se preobražava u programsko, plansko negiranje, kulturalno nasilje jedne kulture nad drugom.

A kad granice "padnu", kad upadnemo u Šengenski svijet pjevajući "eviva la cucagna dove se bevi e magna", neće nas više zaustavljati graničari i carinici (osim za covid-potvrdu te ako nismo imigranti!) , ali povijesne, kulturalne, lingvističke granice, napose pak mentalne i emotivne granice među nama, ostaju i dalje. Uvjerio sam se u to prelazeći višekratno iz Austrije u Italiju, ili iz Austrije u Njemačku, ili pak iz Njemačke u Francusku... Jedan je od odgovora na recentne procese europskih integracija, koje zapravo čine samo savez nacionalnih država koje zadržavaju svoj integritet i suverenitet gotovo nedotaknutim, u svakom je slučaju euroregionalizam bio (nitko to više ni ne spominje!), preciznije, stvaranje međunacionalnih, prekograničnih regija. Osobito pak takvih regija između povijesno, kulturalno, etnički različitih pa i interesno rivalskih regija, kakva je u prvom redu Istra.

Jer, upravo u širem istarskom ambijentu, od Alpa do Jadrana, od Piave do Rječine, susreću se tri etnička oceana Europe – Germani, Romani i Slaveni. I ako se negdje može, a rekao bih i mora, okušavati, primjenjivati formula sutrašnje Europe koja postaje naša Domovina, a sadašnje domovine postaju Zavičaji (Vaclav Havel), onda je to baš u ovom megaetničkom susretištu. Nadalje, razlog više za to da se Europa vrati svojoj vlastitoj projekciji Istre kao svog "eksperimentalnog vrta" jest već postignuta razina duboko ukorijenjene nove convivenze, istinskoga regionalističkoga pluralizma, multikulturalnosti i plurilingvizma, koji je danas većinski osjećaj svakako u najvećem, hrvatskom dijelu Istre. Držim da takvo stanje kolektivnog duha preteže i u slovenskom dijelu Istre, kao i u Trstu.

Da bi se prosuđivalo o Istri 21. stoljeća neizbježno je obazrijeti se unatrag, jer i prošlost uvjetuje budućnost. Sažeti historijat etnosociopolitičkih odnosa na ovim pograničnim prostorima mogao bi glasiti ovako: sve do propasti Mletačke republike (1797.) ovdje postoji interetnička harmonija, sklad gotovo nevjerojatan (u znamenitim koparskim Akademijama, primjerice, patricijski sinovi, mletačke kulture, moraju još u 16. stoljeću učiti "ambe le due lingue slave", dakle i slovenski i hrvatski). Bez obzira na Nazorov protumletački mit, pisana hrvatska kultura neprekidno traje i razvija se stoljećima (od 11. do 19. st.) ponajprije na mletačkim posjedima, a ne i u drugim dijelovima Hrvatske, gdje se službeno piše i govori na latinskom, njemačkom, ili mađarskom jeziku – ne i na hrvatskome. Na hrvatskome se piše pod Serenissimom; najprije na glagoljaškom području – Modruš, Senj, Rijeka, Krk, Cres i Lošinj, Istra sve do Izole i Črnog Kala; a zatim (ali tek od 16. stoljeća!!!) u Dubrovniku, Splitu, Zadru, Hvaru...

Napoleonova osvajanja i građanski revolucionarni bunt razbudit će nacionalni preporod u Italiji (carbonari, iz kojih će nastati iredentizam), ali i najizravnije pokrenuti okupljanja Južnih Slavena, stvarajući Ilirske provincije i budeći nacionalnu samosvijest. Uzimam primjer koji jasno ukazuje na pluralizam tog mletačkog ambijenta, kao i građanskog oslobođenja; Josipa Voltića rodom iz Tinjana i njegov znameniti "Ricsoslovnik (vocabolario - woerterbuch) illiricskoga, italianskoga i nimasckoga jezika", objavljenog "u Becsu (Vienna), 1803», dakle zamjetnog anticipatora budućeg Gajevog «ilirskog preporoda», zanimljivo, Voltić se katkada potpisivao kao «Joso Voltiggi Istrijanin». Ali, austrijski centralizam, kao i iredentističke negacije slavenstva, rodit će ovdje prvi romansko-slavenski sukob nakon građanske revolucije 1848., a nacionalne kohezije preobrazit će rečenu mletačku convivenzu u otvoreni sukob, u borbu za teritorij, u negacije, asimilacije, supremacije.

Tu će borbu jasno usmjeriti i definirati tršćanski militantni iredentist Ruggero Fauro Timeus početkom 20. stoljeća – ovdje ima mjesta samo za jedan narod! Još 1918. javni službeni oglasi u Trstu, izvješeni po gradu – naravno, na strogo određenim mjestima, pisani su na njemačkom, talijanskom, slovenskom i hrvatskom jeziku; formalni doslovni i dosljedni plurilingvizam!

Doduše, ta doslovna multikultura ozakonjena je tek nakon modernog izbornog zakona, na temelju kojega će na izborima 1907. Hrvati i Slovenci (njih oko 650.000 naspram oko 350.000 Talijana u Julijskoj krajini) prvi put u historiji steći i etno- političku ravnopravnost. Da je K.undK. opstala, u Istri bi se, van svake sumnje, bila i razvila i učvrstila romansko-slavenska kohabitacija, ali je dolazak Italije i fašizma, ovdje uspostavio osebujni "fascismo di frontiera", ili "fascismo giuliano", utemeljen na radikalnom rasizmu spomenutog Faura Timeusa i političkom avanturizmu Gabriela D'Annunzija, "osvajača" Rijeke.

Taj lokalni fašizam spalit će Narodne domove u Trstu i Puli 1920. godine i najizravnije generirati, nakon dolaska na vlast 1922., rasističku ozakonjenu praksu Kraljevine Italije, zakonske dekrete o promjeni imena, prezimena i toponima, ukidanju slovenskih i hrvatskih škola, zadruga, društava,... sve do fizičkog nasilja squadrista (Squadre d'azione), deportacija i konfinacija slovenskih i hrvatskih intelektualaca, ponajprije svećenika i učitelja. Slijedi četvrt stoljeća fašističkog kulturocida, egzodus oko 120.000 Hrvata i Slovenaca, koji donosi u Drugom svjetskom ratu elemente genocida (fašisti i nacisti spaljuju nekih 400 sela u Julijskoj krajini, odvode u logore nekih 40.000 civila, od kojih se oko 12.000 ne vraća, ubijaju oko 5.000 civila)... Strašna slavenska (nacionalistička, prije nego partizanska, komunistička) kazna i osveta počinje već s fojbama od jeseni 1943., do svibnja 1945. s nekih 3.000 do 6 000 žrtava, egzodusom biblijskih razmjera, nekih 200.000 do 350.000 mahom Talijana...

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast