Ratuje se, virusi nas desetkuju, "kud plovi ovaj brod, kud ljude odnosi", pjevao je, na hrvatskom, naš Polesan, esule Sergio Endrigo na splitskom festivalu... Pamtim i zapis u knjizi utisaka Olimpik Ekspresa, krasnog vlaka koji je od sarajevske zimske olimpijade vozio u Zagreb i Beograd. Tip je zapisao: "prolaze vozovi, proć'će i doživotna robija",.. a ja tu nešto gledam tek svoja posla, naša jadranska posla...

I dok padaju granice europskih država i nacija, postavlja se pitanje čemu ove teme, čemu euroregionalizam, convivenza, shvaćanje i prihvaćanje drugoga kao samoga sebe kad nam to i tako propisuje kršćanska moralka? Čemu nemir uma i duše, ako će cijeli kontinent možda jednom postati naša zajednička multietnička europska država, što je snatrio i Vaclav Havel : Europa domovina, domovina – zavičaj!

Europa kao "La Babele possibile", mogući Babilon, kako je naslovio svoju eurofilnu studiju suosnivač Foruma Tomizza Ulderico Bernardi? Doduše, širi se ideja da su pogranični prostori naš skupni "Zwischenland" i "Niemansland", ali sveti "Heimat" paralelno buja na ovim istim granicama. Zato zagovaranje ideje convivenze i interetničnosti i plurilingvizma i multikulturalnosti danas postaje sve potrebniji, sve stvarniji program održanja harmonije, upravo za ono dogledno doba kada europske granice budu istinski pale. Nova Europa nastat će ovdje između Alpa i Jadrana, na germansko-romansko-slavenskome susretištu, ili neće nigdje?

Tomizzine staze

Fulvio Tomizza je tako mislio, pisao i živio. Ne znam tko drugi je prihvaćen kao svoj među svojima, od obalnih Slovenaca i Hrvata, kao što smo prihvatili Fulvija Tomizzu, a prihvatila ga je i sumnjičava, do nas, talijanska kultura. Tako da sada mi, njegovi slijednici, kročimo već stazama koje je Tomizza za nas duhom i dahom prosjekao kroz makiju i draču, "čez drn in strn" (kako piše u memoarima veliki antifašist Aleš Bebler) romansko-slavenskih prijepora, i sigurnije prelazimo po njihovim tankoćutnim mostovima preko fojbi razdora.

Prigovaraju nam, s naklonošću doduše, da gradimo mit Tomizza, s već tradicionalnim Forumom Tomizza. Dakako da su legenda, mit, utopija neizbježan dio historijskog nasljeđa civilizacije, pa tako i mi ovdje istražujemo i promoviramo djela i djelovanja iznimnih ljudi našega ambijenta, nastavljajući djelovati na njihovom nasljeđu, uzimajući ih kao naš brend (brend je trend, kao jučer mit, zar ne), a zapravo se napajamo na njihovome izvoru formula, ideja, načela, shema, programa. Činimo to u potpunome suglasju sa legitimnim i prevlađujućim stanjem stvari oko ovih granica, a ne tek intelektualnom elitizmu.

Naravno, slijedimo, sve više – srećom po sve nas - najčistije tragove svojih prethodnika; tamo od prvih heretika, glagoljaša, protestanata, petrarkista i renesansnih humanista, koji djeluju u trpeljivome ambijentu Serenissime, te osobito osamljenih zagovornika convivenze u doba "romantičnog" bujanja nacionalizama u Ottocentu, od Tommasea do Vivantea; da spomenem ovdje samo ovu dvojicu ljudi koji su mislili i na jedne i na druge. Tada nastali interetnički raskol, surovu shizmu preobraženu u borbu za teritorij, za dominaciju, za naciju,   naročito na sjevernom Jadranu obilježit će naše okolje sumornim znakom, koji od tada do danas visi nad nama,   kroz dva rata, dva vala egzodusa, onaj "zaboravljeni" slovenski i hrvatski poslije 1918. i   onaj mahom talijanski poslije 1945.

Nekoliko je obitelji iz mojeg bliskog roda, materinskog i očinskog, i etnički hrvatskoga, otišlo iz Italije poslije Prvog, još nekoliko iz Jugoslavije poslije Drugog svjetskog rata. Fulvio Tomizza, uostalom, odlazi za familijom u Trst mnogo kasnije, kao što piše o bliskome rođaku, emigrantu hrvatskih osjećaja, iz Argentine; kao što ćete na internetu danas lako pronaći mnoge iz našeg roda-i-plemena preko-mora-sinja: Il destino di frontiera… I dok padaju granice europskih država i nacija, postavlja se pitanje čemu ove teme, čemu euroregionalizam, convivenza, shvaćanje i prihvaćanje drugoga kao samoga sebe, kada nam to i tako propisuje kršćanska moralka, te ako će cijeli kontinent možda jednom postati naša zajednička multietnička europska država, "La Babele possibile"?

Doduše, širi se ideja da su pogranični prostori naš skupni "Zwischenland" i "Niemansland", ali sveti „Heimat“ paralelno buja na ovim istim granicama. Zato „mitiziranje“ Tomizze, zagovaranje ideje covnivenze i interetničnosti i plurilingvizma i multikulturalnosti danas postaje sve potrebniji, sve stvarniji program održanja harmonije, upravo za ono dogledno doba kada europske granice budu istinski pale. Nova Europa ili će nastati ovdje između Alpa i Jadrana, na germansko-romansko-slavenskome susretištu, ili neće nigdje.

Cyberlingo

Kako je nekoj etničkoj kapi u moru druge kulture? Hrvati i Slovenci bili smo pod Italijom Židovi koji nisu smjeli biti Židovi, nego silom zakona arijevci. Posrijedi je kulturocid, u kojem smo – opstali. Don Ivan Pavić mi je pričao da bi držao vjeronauk na hrvatskom, a kad bi dijete na straži dalo znak da netko dolazi, prelazio bi na talijanski "Dio che sei nei celi". Poli mene doma, bi se vrglo ponjave na okna, zbrali bi se ljudi, i did mi Ive bi njin štija Danicu, Pučki prijatelj, Mali Istranin, Ispovijest svete gospe Genoveve, emigrantsku Istru...

Isti, međutim, zdravi nagon skeptika, plus iskustva civilizacije za nama, u kojima su nestale ne samo brojne države, nego i nacije; isti moderni pressing angloameričke cyber-culture koji je "pojeo" u posljednjih pola stoljeća nekih četiri stotine jezika svijeta (!!!) primoravaju slobodnomislećega čovjeka da zastane i prosudi vlastite izglede za preživljenje u što objektivnijem svijetlu; a iskustva govore da će ove naše dvije nacije povijesno opstati - ako budu opstale! Odnosno, ako budu ponajprije kulturno samosvijene, ako budu znale razvijati i održavati jezik i kulturu...

Reći će Jan Parandowski da je "magična moć riječi... u svome trijumfalnom pohodu... povela ususret neznanoj i neviđenoj sutrašnjici narode i kraljeve, bogove i historiju...". Hrvatska, slovenska, riječ sutra, pred izazovom cyberlingo? Koji ima pomesti jezike i stopiti ih u jedan jedini ne-jezik i tako nas dovesti na predbabilonski početak, kada su samo posvećeni znali pisati? Kajgod! Cyberlingo je i obećanje i prijetnja i velikim i malim jezicima.

Kohl je stvaranjem eura financijskom manipulacijom uspio učiniti što nije uspjelo ni Karlu Velikom, ni Napoleonu; najčvršću bazu za zbiljsku integraciju naroda Europe u kontinent-državu. Kolosalan štos; money-blitzkrieg za ujedinjenu Europu. Ali, ništa od Europe-Države! Opet smo rascjepkani, kao prije Karla Velikog! Nove prijetnje su oko nas, prijetnje, doduše, cijeloj znanoj nam civilizaciji; za koje je cyberlingo tek metafora koja sažima nahrup divljeg, neobuzdanog i tko zna da li uopće zaustavljivog liberal-kapitalizma. Hannah Arendt govori kako joj se čini da je "glavno obilježje ovog doba nedostatak misli. Ono što predlažem je jako jednostavno; ništa više nego da mislimo o onome što radimo".

Piše Bela Hamvas: "Narod se ne može odrediti, jer nije pojam. Narod ne čini zajednički jezik; zajednički je jezik također stvoren od naroda. Narod ne čini zajednička sudbina; i zajedničku sudbinu stvara narod. Narod ne čini rasa; rasa je fiziološki znak zajedničkog života naroda. Narod ne čini zajedničko obitavanje; zajedničko obitavanje nužna je posljedica života naroda. Narod ne čine izvanjskosti, on sam prethodi svim izvanjskostima i svemu je ostalom preduvjet. Narod je iskonska slika bitka primarne zajednice. Narod je iskonski kolektiv".

To iskonsko u istarskoj zajednici, taj narod, demos, opstalo je kroz više od milenijuma, unatoč razlikama (ekonomskim, etničkim, jezičkim...); ili baš razlika radi! Ali to iskonsko načeto je u 19. stoljeću, i opasno narušeno kroz 20. stoljeće, i kao da pada u fojbu egoizma u 21. stoljeću...

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast