Prošli burni dani na političkoj sceni Hrvatske pokazali su da Andrej Plenković i dalje čvrsto drži sve konce u rukama i da pokorni đaci itekako slušaju strogog profesora. Hrvatska gospodarska komora i dalje će biti poligon za zapošljavanje stranačkih poslušnika, čekajući neku reformu koje vjerojatno neće biti, zagrebački prosvjedni skup ugostitelja i svih kojima je sada onemogućen rad neće donijeti preokret u epidemiološkim mjerama, bar ne odmah, a premijer uspješno i dalje kadrovira. Martina Dalić nova je šefica ”Podravke”, a Damir Vanđelić neće u trku za zagrebačkog gradonačelnika jer jednostavno i nije imao nikakve šanse ugroziti Milana Bandića. Njegov Fond za obnovu Zagreba još uvijek nije konkretno počeo s radom, sve su to vrti oko nekih birokratskih natezanja, godinu dana nakon potresa. Da sam Fond nikoga nije previše uzbudio pokazala je i press konferencija na kojoj novinari nisu Vanđeliću postaviti doslovno niti jedno pitanje, jer što pitati osim konstatirati da su i u radu Fonda postavljene stravične birokratske barijere. Kada je isplivalo u javnosti da se Vanđelić nije ni sa svojom starom kompanijom, moćnim Adrisom rastao u ljubavi, zaista više nije bilo vremena ni kroz HDZ-ov PR predstaviti ga razoračarim Zagrepčanima kao novu zvijezdu koja će zamijeniti Bandića.

Jer, jednostavno nije ni mogao Vanđelić konkurirati Milanu Bandiću. Kada se samo sagleda što je učinio bivši biznismen iz privatnih voda i zagrebački gradonačelnik u dvadeset godina mukotrpnog rada sve je jasno. Tu je Bandić toliko superioran, što zna i HDZ, pa su očito ocijenili da treba ići s nekim posve novim licem. Uostalom, jasno je i to da je HDZ bitku za Zagreb unaprijed izgubio, kao što je tu bitku izgubio i SDP, a kampanja Možemo postaje sve smješnija. Oni koji zamjeraju Bandiću 'da obećava' sami u svojim profesionalnim karijerama nisu izgradili apsolutno ništa, nemaju nikakvo iskustvo u vođenju velikih sustava. I onda je naravno pitanje tko i što obećava, a istovremeno iza sebe nema apsolutno ništa. Plenkoviću je i to potpuno jasno, ali mu ostaje za utjehu da ga na nacionalnoj razini ne može nitko i ništa u ovom času ugroziti.

Ugostitelji, vlasnici teretana i svi koji sada ne mogu raditi ljuti su. S pravom. Nisu samo ljuti hrvatski poduzetnici, tako je i u Europi i svijetu, ali njima država daje mnogo veća obeštećenja zbog toga što ne rade. U Zagrebu se na račun ministra Tomislava Ćorića čulo 'ostavka', bilo je ironičnih dosjetki na imenovanje u ”Podravci”, a Andrija Klarić, vlasnik teretane koji je ovih dana uzburkao javnost zvonko je poručio ”svi smo mi Andrija”. Koliko god ovakav skup ne može ništa promijeniti, za Plenkovićevu Vladu je upozoravajući. Nije danas HDZ-u i premijeru prijetnja iz potonulog SDP-a ili malih strančica koje su izgubljene u vremenu i prostoru, ali je od građana. Lista nezadovoljnih sve je veća, pa su se u Zagrebu čule riječi 'diktatura' i sve najgore o političarima. ”Dajte svoje plaće liječnicima i sestrama”, izvikivalo se na centralnom zagrebačkom trgu, a na Plenkovićevoj Vladi ostaje pokazati empatiju prema ljudima koji zaista žive u krajnje teškim uvjetima.

Naravno da ni Plenković ni Vlada, pa ni Stožer ne mogu samo tako poništiti sve mjere, dok susjedna Austrija uvodi rigorozni sustav koji uključuje i potrebu PCR testa za odlazak frizeru. Očito i mjera '4.000 kuna' više nikoga ne zadovoljava, pa su okupljeni građani poručili premijeru ”Andrej, dosta je”. Dalija Orešković bila je još oštrija: ”Državi kakva smo pod HDZ-ovom vlašću postali, dužni smo pružiti otpor! Država u kojoj premijer određuje tko će biti šef Podravke koja je u 75-postotno privatnom vlasništvu, nema slobodno tržište! HGK ne služi gospodarskim interesima, već je politički plijen HDZ-a”.

Neće ovaj skup srušiti ni HDZ, ni Vladu, ali je ipak upozorenje da nezadovoljstvo postoji i da treba jako oprezno balansirati između mjera koje će se donositi od strane ionako politiziranog Stožera i onih koji su najveće žrtve posljedica pandemije, jer već mjesecima ne mogu normalno raditi. Jasno je i to da sve buduće mjere nisu stvar hira Stožera, već krajnje opasne i komplicirane situacije u kojoj smo ponovo vidjeli da na Europsku uniju baš nije najpametnije staviti sve karte.

Premijer je posljednjih dana bio u jednoj stvari u pravu, u drugoj u krivu. S potpunim pravom se protivio opasnom izletu talijanskih europarlamentaraca koji su na svoju ruku, neodgovorno, željeli rješavati imigrantska pitanja. Pokazao je i prstom na SDP, što nije do kraja razjašnjeno, a bilo bi katastrofalno da je iz te stranke zaista došla podrška za ovu avanturu europarlamentaraca. Hrvatska policija ulaže nevjerojatne napore na granici s BiH, prije svega štiti granicu i pravni poredak i to ne može nitko dovesti u pitanje. Tu se vodi i bitka za ulazak Hrvatske u Schengen, što se nažalost u ovom času ne čini kao realno rješenje u dogledno vrijeme. EU opet nije pouzdan partner, ne donosi odluke, sve stavlja pod tepih, a hrvatska policija i sve ostale službe funkcioniraju upravo po sustavu kakav se od njih traži za prijem Hrvatske u schengenski prostor. Zato treba odati priznanje policiji i drugim službama, a ne podržavati akcije kojima se želi obezvrijediti njihov rad, time da se naravno nikako ne smije dopustiti sila na hrvatskim granicama. Ni prema kome.

U drugoj stvari premijer nije u pravu. Po njemu je sudbina Hrvatske gospodarske komore u ovom trenutku pitanje koje nije u prvom planu. A zapravo je najbitnije pitanje, jer će na tome Hrvatska proći ili 'pasti' u još dublju krizu. Financiranje svih mogućih davanja koja poduzetnicima ne donose ništa, a održavaju uhljebnički sustav, najbolnija je točka hrvatske stvarnosti. Nije više u ovim okolnostima moguće da jedan radi i zarađuje, a drugi živi od njegovog rada. Ako Hrvatska gospodarska komora nije potrebna malim poduzetnicima, a oni tvrde da nije i ako ne funkcionira u današnjim okolnostima, ne treba je ukinuti, naravno, ali je treba odmah reformirati. A to 'odmah' ne znači za dvije, tri godine, već za dva, tri mjeseca. Neka država podmetne leđa ako smatra da 'tradiciju' ovakve HGK treba održavati, a ne sve prevaliti na leđa poduzetnika. Budućnost HGK otvara i pitanje kako se napokon efikasno nositi s onima koji očito nikome nisu previše potrebni, a skupo koštaju. Nisu samo takvi u institucijama poput HGK, ima ih napretek u državnim službama, raznim dupliciranim institutima, županijama, općinama. Mjestima gdje stranački poslušnici mirno prate događaj na zagrebačkom trgu, jer je njima svejedno. Plaća će ionako stići. A svakako je prioritet i premijera i Hrvatske da napokon na red dođu i neradnici i uhljebi.

Ako treba ponoviti tezu sa početka teksta o 'strogom učitelju i poslušnim učenicima', bar kada je riječ o izgubljenim socijaldemokratima, nepostojećim strankama iz vladajuće koalicije čiji čelnici kada malo kukuriknu glavu spreme na sigurno ili opozicijskim strankama koje zaista znaju samo vikati i kritizirati, ali ništa konkretno predlagati, Andrej Plenković može mirno spavati. Na lokalnim izborima neće trijumfirati u velikim gradovima, a stare utvrde HDZ odradit će poslove. S druge strane premijer će nastaviti uvjeravati hrvatske građane koliku korist imaju od EU, dok se europski sustav nabavke cjepiva raspao do kraja. Lako je vladati kada nema prave opozicije, ali ovi dani ipak trebaju pomalo zabrinuti premijera. Nije sve u tome da je suveren u verbalnim duelima, da je izgradio imidž nezamjenjivog i da zaista od samog Plenkovića dolaze neki suvisli prijedlozi, čija se težina u konačnici ne može potvrditi jer ne postoji artikulirana opozicija koja bi konkurirala njegovim inicijativama.

Mnogo je veći problem da raste nezadovoljstvo među ljudima, pa i onima s Banovine, koji čekaju i čekaju, a sami ne znaju što čekaju. Sve ide sporo, neorganizirano ili slabo organizirano, a vrijeme prolazi. Prolazi vrijeme i Hrvatskoj, a ljudi su sve nervozniji. I to nije dobro ni za Plenkovića, ni za HDZ, ni za Hrvatsku.

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast