Žminj sa sjedištem Čakavskog sabora koji i danas razvija dijalektalnu i zavičajnu kulturu... Partizanski dom na Rušnjaku kod Rahovci, djelo Dušana Džamonje, Galižana i njen najstariji istarski (romanski) govor, Valun i Lubenice na Cresu (da, Kvarnerski otoci JESU Istra!), Rovinj (Ruveigno) gdje se pjevaju (oponašajući instrumente) najljepše pjesme... Istra je mikrokozmos, kozmos, makrokozmos...

Uvijek se sjetim Tomizze, tog prijaznog, srdačnog, prisnog čovjeka, više nego kao znamenitog pisca, moram (po stoti put) ispričati istinitu anegdotu. Kad sam preveo "La Miglior vita", nakon anonimnih, ali i potpisanih denuncijacija (zdesna i slijeva) da sam izdajica i da se knjiga ne smije objaviti, sazvan je sastanak Socijalističkog saveza u Rijeci. Sve je ispalo dobro, naravno, knjiga je objavljena. Kad smo to ispričao Fulviju, srdačno se nasmijao; ahime’, certi preti e certi partigiani, e qua me attaca certi esuli, preti e fascisti...

Istra je tričikleta

No, bitno je sjećanje na naš zajednički nastup; vodili smo komisiju za kulturu na Prvom svjetskom kongresu Istrana, prvom i do sad jedinom!, gdje smo dobili (jedini od referenata na plenarnoj sjednici, usred polemika IDS vs. HDZ) aplauz na otvorenoj sceni, iznijevši istarsku kulturalnu (i ne samo!) matricu; Istra je tričikleta, ima tri kola, slovensko, talijansko, hrvatsko, a sve drugo je jedinstveno i jedno... Zguora mojega siela, par kilometri, je Velika lokva, po njuoj je tekla meja, pričiži ljudi u Bašići i u Banki, ma uoni su bili Kraljevci (Pazinska grofovija, pod Austrijom), a mi Benečani (pod Venecijom), ta meja je tote stala od 13. do 19. stolitja, ćo moj, i smo mrzili jieni druge, Hrvati Hrvate, Talijani Talijane, na dvi bande meje, i uzimali jeni drugima uovce, driva, žene, i bižali jieni h drugima kad bi nas stili vrći u pržun. Amore-oddio, come sempre…

Istra je imala u krvavom Novecentu tri exodusa, samo što prva dva "zaboravljamo", cioe’, talijanska historijska "amnezija" se širi i na nas; poslije 1918. deseci tisuća "alogenih" činovnika, bankara, advokata, inženjera, trgovaca, oficira, policajaca, svećenika - silom novih gospodara napušta Trst, Rijeku, Pulu; Austrijanci, Mađari, Česi, Nijemci, Poljaci, Rumunji, Slovaci...

Zatim slijedi drugi vlak egzodusa, od 1918. do 1941. – osamdeset do stotinu i dvadeset tisuća Slovenaca i Hrvata, pritisnutih fašističkom "etničkom bonifikacijom". Većina se nikad nije vratila, još ima njihovih ptomaka po Lendavi, Karlovcu, Subotici, Kragujevcu, Kumanovu... Brutalna pak "komunistička jugoslavizacija", s elementima odmazde i kazne starozavjetnih razmjera (fojbe, deportacije, konfiskacije, nacionalizacije...) otjerat će još nekih dvije stotine tisuća, sada mahom Talijana, iz Istre... U mom bliskom rodu, tri naše familije bježe od talijanskog fašizma (rasizma!) u Jugoslaviju, a još dvije (iz istog, hrvatskog kruga), bježe od jugoslavenskog komunizma (nacionalizma!) u Italiju, Ameriku, Australiju; tako da moje bliske rodbine danas imam više u Zagrebu i Trstu i Torontu i Sydneyju nego u Istri.

Katarza? Gleda san dicu koja, kako i ja, biže ća col car e muss tamo priko, nisan ima niš, nisu imali niš, i to niš su zgubili, smo zgubili. Potle premijere dramatizacije "Riva i Druxi" u Rijeci (u izvedbi talijanske drame u Rijeci i hrvatskog kazališta iz Pule), rekao sam za La Voce; oprostite mi vi koji ste ubili mojega oca, a onda ste morali bježati pred njegovim drugovima... Ostaje nam za dugo vremena govoriti – OPROSTITE, jer decenijama samo upiremo prst pravednika u DRUGE ZLOČINCE, a ne sami u sebe. Bili smo, poslije Osima (kojim je Jugoslavija konačno prepustila svoje ljude, vas tamo, Italiji, kao i Italija svoje ovdje Jugoslaviji!) blizu katarze, ali onda je u pravednom gnjevu vrisnula Lista per Trieste, El Melon,.. a onda pompozne i budalaste Devedesete godine, koje su u sva tri roda oko granica opet uzbudile nacionalističke jerihonske trube…

Sigurno nas je već u "Jugoslaviji", Italiji, dvi Amerike i Australiji nego u Istri! Istarski pluringvistični ambijent danas je konkretna praksa; u prvom redu zato što ljudi   znaju i veselo govore DRUGI JEZIK, sve jezike ambijenta, barem u hrvatskom i slovenskom dijelu Istre, ali i sve do Trsta, jer je barem esule, pokuojna Patrizia Vascotto naučila slovenski. U hrvatskoj Istri, to je već dulje vremena i ozakonjena, normirana, socijalna, politička praksa. U Kopru i danas čuješ na ulici sve južnoslavenske jezike, talijanski, albanski...

Zašto je tako? Zato što je cijeli ovaj pojas ex-Julijske krajine jedan široki pojas granica, sa potomcima "austrijskih Slovenaca" (gradonačelnik Rijeke Vojko Obersnel...) u Rijeci i Puli, s potomcima dalmatinskih "austrijskih Hrvata" u Trstu, sa tisućama Istrana koji su decenijama veselo studirali u Ljubljani i Mariboru i sa ostacima potomaka nekad brojne talijanske nacije... Mislim da možemo slijediti put evolucije ovakvih odnosa; nagonska antiautoritarnost ovdje ima duboke korijene: Glagoljaška buntovna vertikala (rekao bi veliki istarski pjesnik Zvane Črnja) uzdigla je nas obalne Slavene jednom zasvagda u prosvjećenosti,   iz nje su nastali veliki reformatori, Primož Trubar i Matija Vlačić, iz nje je nastalo Narodnjaštvo, iz nje su nastali partizani... Sve drugo i svi drugi (tuđinski ili domaći gospodari) išlo je i ide protiv te buntovne vertikale, dosta uspješno u Trećem mileniju!

Geo-historijski okvir

No, to je geo-historijski okvir, a ono što nas sve jače uzajamno veže (kao što nas nacionalne politike razdjeljuju) jest napose sve jasnija svijest da nas, pripadnike tog ambijenta, nemoćno gledaju stotine tisuća žrtava nacionalnih politika; naša rodbina iz Trsta (Torina, Sardinije, Punta Arenas...), iz Zagreba (Prištine, Niša, Valparaisa...). Europa to dobro zna. Što to zna Europa? Da je ovdje identitet složena priča, da ne možeš biti Hrvat u Istri ako nisi malo Talijan i malo Slovenac, i zato Europa zna da se ovdje već stvara EUROPSKI DEMOS, kao malo gdje drugdje, jer ovdje hoćemo i možemo svojom voljom biti drugdje, i drugi i drukčiji...

"Doduše", Europa je samo EU, a EU je ne samo "dogovorna fikcija", nego manje-nego-savez-nacionalnih-država. EU je minorizirala (faktički minirala) barem dva svoja vlastita ključna projekta, kontinentalnu regulaciju manjina, i euro-regionalizam. Dakako, pod pritiscima nacional-protekcionizama. I sada opet države manipuliraju manjinama, a umjesto mini-euro-regije Trst-Koper-Pula stvaraju maxi euro-regije poput ove jadranske, koje su samo gola retorika. Bojim se da europski projekt može propasti ne zbog recesije ili terorizma ili "istočne opasnosti", nego zbog etatokratskog nacional-populizma...

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast