Ok, vinski put… Kalvarija ča je moraš pasati po kolini… Pišem nekoliko uvodnih redaka, uz moje zapise koji će ovdje slijediti. Rudi i Marcello su me tik-tak natentali da ogni tanto to ča napišen za Glas. Ma za me je tuote još to ča a ne samo dolce dovere. Po stolitja, i dobrahno pasanih, pišen za Glas, jer Istra je za me svemir, sve do čega držim je u njoj, oko nje, zbog nje…

S obzirom na to, da imam na miljare i miljare stranic iz nikad finjenih libri, Istra križ i križina Europe", "Agrameraj", "Baldo Lupetina u vriću u muore",.. sve skupa gomila free prose - ča me strah da će biti for ever and ever, one hell of a never ending Work-in-Progress… plus plurilingvalni galimatijaš.

Kojega teško da ću finiti, ma tako ti je književniku koji odjednom “radi” na nekoliko rukopisa! I zato ću na ovim stranicama gledat plasirati ono što držim da je od nekog šireg, javnog interesa. Mahom je posrijedi bezbroj esssaya, reportaža, pamphleta, ponajviše na istraske teme, no, dobro, na teme Istre i šire okolice, istarske provincije koje se prostire po alpskojadranskobalkanskopanonskome arealu, jer zapravo sam istarski imperijalist: Istra je za me bivša Julijska Krajina iz doba blagopočivšek KundK Franje Josipa. Zapravo, Istra je za me jednako u Beljaku (Vilach), Lendavi, Imoli, Komiži, Kotoru, Draču…

Pak valje u Varese, Toronto, Woolongong ‘Štralia, Nevjork di mi živi parenta: ter vero nas je već po svitu bilemu nego doma…

Mišmaš

Se domišljan, utročić, tri-četiri lita, jedanajst naših mrtvih mladići ča su hi beštije črne pobile i kako kunu žene "aj sime van se zatrlo, prokleti i vi i vaši mrtvi i još nerojeni, i sve ča van je mrtvo i sve ča van je živo i puoteč da van se zatare vikovično"… I materine suze pametin kad su nan oca ubili i zrman Giordan se je raznesa z bomba-a-man da ga fašištoni ne zarobe i dida poveli u pržun u Koper, pak u Trst pak u Flossenburg di je korz dimnjak poša h bogu; se domislin kako san mrzija esule, puni kamioni su hi vozili u Trst, i da me je za nje, brižne ljude kako ča smo bili i mi, srce bolilo; se domislin kad je došla Jugoslavija, lipi Dalmatinci ča su pivali "Oj Mosore, Mosore" i ča su nan pomogli žeti i kositi; mi, "Šćavi", finalmiente liberi, nikad takovega veselja...

Oca se jedva sjećam, digao bi nas na ruke, brata i mene - "upaa Benece!" (glej Veneciju), i kad bi me cunca smijući se "Abšalome sine muoj”, ali ga se sjećam iz bezbrojnih tuđih sjećanja, iz skrušenih i gotovo pobožnih svjedočenja njegovih suboraca, običnih ljudi. I s osobitim ponosom kad sam u arhivu našao izričitu nardebu Oblasnog NOO-a za Istru, s njegovim potpisom, da se zarobljenici poslije kapitulacije Italije moraju osigurati i pomoći im da se vrate kućama. Na žalost, ta naredba nije uvijek poslušana...

I tako bauljam po vlastitim sjećanjima, kako kad san ju našen Zabolgu u kažunu naša bombu, pištuolu i opasač inglieški soldački. Rasteš u kakofoniji neznanih jezika, a osim našeg ča, e xe quel che xe - sve je furešto: hrvacki in lingua, la lingua di Dante, tudeški, inglieški: I tako me lako sve to natentalo da ga parlakveštin u svih jeziki, mašimamiente na unih ča hi ne znan…

Se razumi, da je moj privilegij, govoriti odjednom u tri jezika, to još ide, ali pisati višejezično, to je rjeđe i teže. Premda ima još pisaca koji tako rade... Piše George Steiner "za mene su francuski, njemački i engleski u istoj mjeri 'materinski'", a veliki arhitekt, biograf Maxa Fabijanija Marco Pozzetto govorio je čak četiri "materinska" mu jezika – talijanski, slovenski, hrvatski i njemački...

Slušao sam pjesmice "biži, biži da te ne ćapan/ jedan,dva, do e tre/ cinque de lori mai no me ciape". Bio sam otuđen, iskorijenjen, lutajući Jugoslavijom (Pula, Zagreb, Dalmacija i Ratna mornarica, Beograd, opet Pula, Rijeka, opet Zagreb...). Okušavao sam se u literaturi, i stvorio svoju formulu, poučen učiteljima koje sam izabrao - u prvom redu to su John Dos Pasos i Curzio Malaparte, zatim Truman Capote, fiction-faction, reducirana autorska interpretacija činjenica, recimo. Pa Babelj, Bulgakov, pa kasnije naročito pisci mog šireg ambijenta – Krleža iznad svih, Marinković, Selimović, Cankar, Ujević i Kosovel u poeziji...

Ali, intuitivno načelo "iskakanja iz jezika u jezik", rodilo se u poeziji. Jedna od najvažnijih mojih pjesama nosi naslov "Credere! Obbedire! Combattere!, svima nama dobro znan fašistički slogan. Naravno da za tu pjesmu-kod, pjesmu-šifru, pjesmu-ključ naše antifašističke nutrine, nisam smio prevesti naslov u "Vjerovati! Pokoravati se! Boriti se!, da sam to učinio – pjesme više nema!

Kao iz vulkana eruptirali su iz mene verši, iz zone potisnutih sjećanja: Naš paštroć, miš-maš, galimatijaš je u mojoj krvi, u Puli 1947. i mi mali Hrvati domaći istrijanski i mali Talijani "rimasti" (kako ne razumiju matične kulture da su nazivi "i rimasti" i “zamejci” riječi diskvalifikacije, segregacije???) smjesta smo postali prijatelji, učeći jedni od drugih i jezike (vado sul općina ciol la propussnizza) i igre (puškalica hrvatska seljačka, i gradske talijanske s’cinche) i čitajući stripove Forza John i Flash Gordon. Kao dijete govorio sam samo svoj drevni čakavski hrvatski jezik, “po našu”, pak po sloviensku (deboto kako po našu) kada bi Šavrinke dolazile kupovati jaja i mladići kositi... Ali slušao sam oko sebe talijanski ALTO LA, FERMO, DOV’ E’ PAPA’?; njemački LOSS, LOSS, ACHTUNG, HAENDE HOCH, književni hrvatski DRUGOVI, KURIR, BAZA, BANDA, VEZA, JURIŠ, IZDAJA, pa odmah za tim engleski OKAY, CHEW’GUM, BOY, LUCKY STRIKE, FUCK, SHIT ...

I onda sam iskorijenjen, doslovno, napose psiho-kulturalno, i to višekratno: ZATO je sama po sebi iskočila van iz mene, kako miš iz mekinj, najprije materinska besida, pak za njuon ‘talijanska pak šavrinska... Ali, kad sam pročitao La Miglior vita (i preveo na hrvatski), pa upoznao Tomizzu, znao sam da i ja moram poći tim putem, putem tolerancije i plurikulture i multilingvizma i regionalizma, pa tako i u novinskom i literarnom mome radu. Ali, uz održanje riječi iz doba inicijacije, najprije je ipak posrijedi moja vlastita, autorska odluka i literarna formula da se odjednom služim svim jezicima svog ambijenta, u kojima sam rastao, koje sam uokolo slušao, kao i uopće neodoljivim riječima iz svih jezika. Otpor "jednosti", identitetu, bilo kojem kolektivitetu? Htjeti biti "svi"? Možda, malo...

Kantaju naši po Ćićariji , na fluidnome graničju, – "nismo Ćići, ni Brkini, mi smo jušto na kunfini"… Poslušati "Ćiribirce" kako kantaju, pak priko Učke di su gorila sela i ljudi u njima – Lipa, Vodice, Brgudac, Lupoglav di smo dizali bune, Pazin di smo imali prvu našu gimnaziju (imamo je i sad, plus najbolji klasični licej u Hrvatskoj!)...

Ma najbolje je pojti po tragu Parenzane za početak, na noge, z bičikleton; Trst, Milje, Koper, Izola (i toplo preporučam, u sela Šavrinije gdje živi narodni stih "ćiv, ćiv, ćiv/ sen miken/ ma sen živ"), Buje,.. i sve do Poreča... Pak dva glagoljaška locusa, Črni Kal i Kastav, Hrastovlje i Beram (freske dva Kastavca, domaća meštra), Županski stol od kamena u Tinjanu, mussolinijansku crkvu kao izvrnuti vagonet rudnički u Raši, male gradove mini-gabarita i maxi-urbaniteta kao što su Draguć, Lindar, Paz, Pićan, od Roča do Huma po Aleji glagoljaša između dva gradića, Momjan, Grožnjan, Završje, Savičentu i muoj Sut’Lavrieč Pazenatički...

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast