PIŠE CHIARA BILIĆ
Fućkaš izbore za šefa Vlade, hrvatski građani vole predsjednike
Za pretpostaviti je da će i ove godine svoje demokratsko pravo konzumirati više od 50 posto građana. Hrvatima je bitno čija će stražnjica narednih pet godina grijati fotelju na Pantovčaku * Predsjednička se funkcija svela na protokolarnu instituciju nakinđurene forme bez sadržaja. A nitko to nije uspio istaknuti tako kirurški oštro kao što je to učinila aktualna predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović
U nedjelju će egzaltirani hrvatski glasači pohrliti na birališta. Kažem pohrliti jer se predsjednički izbori, u usporedbi s parlamentarnim i lokalnim, mogu pohvaliti najvećim odazivom birača. Za pretpostaviti je da će i ove godine svoje demokratsko pravo konzumirati više od 50 posto građana. Hrvatima je bitno čija će stražnjica narednih pet godina grijati fotelju na Pantovčaku. Sviti je, moglo bi se tako zaključiti, važno tko će im na nacionalnoj televiziji svakog prosinca čestitati Božić. Tko šljivi elekcije za gradonačelnika, župana, načelnika. Fućkaš izbore za šefa Vlade. Taj u rukama ionako drži tek stvarnu, izvršnu vlast.
Hrvatska, dakle, po sedmi put od osamostaljenja bira predsjednika ili predsjednicu. Traži nekoga tko će je pred svijetom predstavljati blagoglagoljivošću i umjerenošću, bira osobu koja će razumjeti volju i želju naroda, koja će agitirati, širiti optimizam, smirivati tenzije. Nije tu Hrvatska ni po čemu posebna. Svjetske države, bez obzira na to imaju li predsjednički ili parlamentarni politički sustav, predsjednika s više ili manje ovlasti, baštine tu funkciju, drže je na visokom nivou.
Isprazna uloga
No, hrvatski predsjednik spada u ovu potonju skupinu. Polupredsjednički model, koji je toj državničkoj funkciji davao u mnogome veće ovlasti nego što ih ta pozicija ima danas u sustavu čiste parlamentarne demokracije, promjenama je u Ustavu izbrisan još 2000. godine. Ipak, način biranja ostao je identičan - izravan, a ne u parlamentu. Predsjednik u Hrvatskoj posjeduje, dakle, najveći izborni legitimitet, veći i od nositelja izvršne vlasti, Vlade i parlamenta, no njegov je manevarski prostor uskog promjera. Ovlasti kojima raspolaže svode se na pomilovanja i odlikovanja, primanja vjerodajnica i opozivnih pisama te povjeravanje mandata za sastavljanje Vlade. Predsjednik je u Hrvatskoj, doduše, vrhovni zapovjednik Oružanih snaga, ali to u mirnodopskom vremenu ne znači bogzna što.
Kreiranje vanjske politike, zastupanje države pred međunarodnim organizacijama i rad na sigurnosnim pitanjima dužnosti su koje predsjednik obnaša jedino uz potpis premijera, dok istovremeno na njega nema nikakav utjecaj, kao niti na ministre. Ne može biti na čelnoj poziciji neke stranke, niti joj od trenutka kad svečano položi zakletvu smije biti član. Ukratko, predsjednik u državi koja voli birati predsjednike više od premijera ne smije gotovo ništa. A za razliku od šefa Vlade, bira se neposredno, direktnom voljom građana, iako bi trebalo biti obrnuto.
Pravu predsjedničku moć osjetio je u Hrvatskoj jedino Franjo Tuđman. Njegov je nasljednik Stjepan Mesić poderao svoju stranačku iskaznicu, postao je predsjednik svih hrvatskih građana, kako se to već često naglašava pred, u i nakon kampanje, a ne samo onih koji su na listiću zaokružili broj ispred njegovog imena. Predsjednička se funkcija svela na protokolarnu instituciju nakinđurene forme bez sadržaja. A nitko to nije uspio istaknuti tako kirurški oštro kao što je to posljednjih pet godina učinila aktualna predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović.
U mnogočemu se ispraznost te uloge mogla vidjeti i čuti tijekom prekjučerašnje debate aktualnih predsjedničkih kandidata. Postrance ovdje činjenica da je izostala prava rasprava i da su okolnosti i uvjeti pod kojima su kandidati na nacionalnoj televiziji ukrstili mačeve (ne slučajno) laboratorijski. Pretendenti na Pantovčak, njih 11, odgovarali su na pitanja uglavnom ideološke prirode, što je nekima među njima, a vjerujem i ponekom gledatelju, išlo na jetra jer, takvi se zapitkuju tobože retorički, zašto je važno znati hoće li se budući predsjednik pridružiti Hodu za život ili Paradi ponosa? I zašto je značajno dobiti odgovor na pitanje podupire li predsjednik ženino pravo na izbor ili smatra da abortus treba zabraniti zakonom? Važno je. A odgovarati na ta i takva pitanja svakako je realnije i poštenije prema javnosti, nego baljezgati i obećavati politike, reforme i zakone kojima kao predsjednici ionako ne mogu niti prismrdjeti.
Prekrajanje Ustava
Ograničenost funkcije za koju se natječu najviše ometa nezavisne kandidate Miroslava Škoru i Mislava Kolakušića. To, naravno, ako pristanemo na podvalu da je Škoro nezavisni trkač, a ne trojanski konj kojeg je HDZ-u podmetnula nezadovoljna frakcija unutar iste stranke. Upravo u tom grmu leži zec. Škoro, čini se, uopće nema namjeru konzumirati predsjedničku funkciju ovakvu kakva jest. Pjevaču su veće ovlasti prijeko potrebne. Prekrajanje Ustava njegov je imperativ jer svoj mandat namjerava zlorabiti rušenjem Vlade Andreja Plenkovića. A to nije dobro. Naprotiv, loše je gotovo jednako kao i Kolakušićevi napori da pojasni kako će Hrvatska prosperirati kad postane ne samo predsjednik, već i premijer i ministar policije, dok istovremeno već mjesecima vraški trudi izbjeći svjetonazorsko izjašnjavanje.
Elem, predsjednicima ne valja otpuštati lisice, ovlasti moraju ostati amputirane, ali njihova se funkcija ne bi trebala ukidati. Napokon, na Pantovčak treba sjesti osoba čiji će autoritet doista biti odmaknut od stranačkih skuta, a koji će nastupima raditi na mentalnom prosperitetu građana; njegovati i poticati pozitivno, objektivno kritizirati negativno, koji će ideološki, s obzirom na to da ga biramo neposrednim izborima, biti dosljedan svojim vrijednostima, ali neće biti maćeha glasačima s drugog kraja svjetonazorskog spektra.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
