Izbori, ugostitelji, turističke postelje, distanca, genijalna priopćenja političara, pa malo influenceri, pa opet izbori, ugostitelji, "Pula u top 5 nečega", cjepivo, novi soj. I tako ispočetka. Mladi će se, pa i životinje, u svemu tome snaći. I preživjeti, uz distancu.

Čega ćemo se sjećati kada sveopće ludilo oko pandemije prođe, kada se bude, uz čašicu vina, zbrajalo i oduzimalo? Stožera, novog soja, antivaksera…? Ne, sjetit ćemo se pokojnih nam poznanika i članova obitelji koje nismo vidjeli prije smrti. Sjetit ćemo se jedinih nedužnih kolateralnih žrtava pandemije.

Premalo javnog prostora zauzeo je problem izoliranosti starijih i nemoćnih osoba u domovima. To dakako ne čudi, obzirom da vladajući općenito zanemaruju starije i nemoćne, a ni medijima nisu pretjerano zanimljivi. Kao primjer sustavnog ignoriranja naših nona i nonića, baba i dida, teško je ne spomenuti predaju zgrade bivše Mornaričke bolnice Sveučilištu. Građani su se, s pravom, usprotivili toj odluci vladajućih. Najveći i najlogičniji prijedlog bio je ostaviti jedan dio tog starog zdanja za potrebe zbrinjavanja treće dobne skupine ljudi.

Dotični je prijedlog, dakako, brzo pao u zaborav a manevar predaje "Vojne bolnice" izgubio se u bespuću novih vijesti, korone, izbora, ugostitelja, turističkih postelja. Sve to, naravno, uz razmak. Interesantna je kratka pamet naroda koji rezignirano prihvaća svašta, no o tome drugom prilikom. Izgleda da će oni koji odlučuju ionako imati novaca za kakav privatni dom, a vjerojatno im njihov ego brani pomisao da će ostarjeti.

Gledajući slike mrtvačkih sanduka koje su nam svakodnevno pristizale iz susjedne Italije, bilo je jasno da se većinom radi o preminulim pacijentima treće dobi. Tužna je činjenica što su svi ti ljudi umirali – sami. S maskama, uz razmak. Stroga i vrlo često apsurdna pravila brane i dalje bilo kakav kontakt s vanjskim svijetom, što oboljelih, što štićenika domova. Mnogi su voditelji ustanova u strahu od gubitka svojih pozicija u slučaju eventualne zaraze, pa im je vjerojatno lakše potpuno izolirati štićenike i pacijente od vanjskog svijeta. Na neodređeno vrijeme, već skoro godinu dana. Može li se, za boga miloga, omogućiti komunikacija s nekakvim pleksiglasom i zvučnikom, slušalicom? Kao u zatvoru.

Zbunjena i pomalo frustrirana, izborana lica na prozorima domova zabrinuto gledaju prolaznike. Mašu članovima obitelji koji ih možda vide posljednji put. Mudri su to ljudi, puni životnog iskustva. Imaju sasvim drugačiji pogled na smrt nego mladi. Čekaju je, a možda i priželjkuju. Ne bore se protiv nje. Znaju da u toj bitci ne mogu pobijediti. Duboko u sebi shvaćaju da je odgađanje smrti, čuvanje i produljenje života pod svaku cijenu nešto neprirodno i besmisleno. Kada bi mogli birati između fizičke blizine svojih najmilijih ili dvije-tri godine života više, za vjerovati je da bi odabrali prvu opciju. Cijena koju plaćaju da se ne bi razboljeli za njih je, jednostavno, prevelika.

Povezane vijesti

• OLUJA JE MOJA, VAŠA I NAŠA PRIČA OLUJA ZAUVIJEK I U SRCU!
• Rekordi komunalnog (ne)reda
• Vapimo za napretkom, a istovremeno se protiv njega borimo