Nije jasno koja mu je politika prihvatljiva, a koja odbojna. Nije jasno da li je on za retrogradnu ili progresivnu politiku ni da li ga politički definira ideologija ili pragmatičnost. Nikako, ali baš nikako nije jasno kako mu u istu pozitivnu rečenicu mogu stati u svakom smislu pozicionirani na različitim stranama Boris Miletić i Dušica Radojčić

"Reci, Filipe, konkretno - tko je prljavac?" Neposredno nakon izbora za 16 mjesnih odbora na svom facebooku to je napisao gradonačelnik Pule i predsjednik IDS-a Boris Miletić. Filip kojem se obraća je ravnatelj pulske gimnazije Filip Zoričić. On je pak dio ekipe koja je osvojila Stari grad, tek jedan od dva mjesna odbora gdje IDS nije premoćno pobijedio. Gradonačelnikova provokacija Zoričića, od kojeg traži da imenuje famozne prljavce na izborima, napisana je zato što je ravnatelj gimnazije prethodno na svojoj facebook stranici objavio jednu sugestivnu, ali nedorečenu rečenicu kojom kao da je želio poslati određenu poruku, ali nije imao hrabrosti odraditi to do kraja. Zoričić je, dakle, napisao: „Bili smo sami protiv svih. Opraštamo prljavcima kojih uvijek bude na izborima. Ova naša priča je priča o Gradu! Idemo dalje!“

Znakovito, nakon Miletićeve objave i pitanja tko su ti prljavci, samopromotivni Zoričić je, ponovimo, samo ušutio. Nije replicirao Miletiću. Kao da nije želio vraga potezati za rep. Na rukavicu bačenu u lice poraženo je spustio ruke odajući dojam da se uplašio reakcije moćnog gradonačelnika. Ili se, još gore, prepao svojih riječi. Na prvu je, doduše, ostalo nejasno na koga je adresirana Zoričićeva rečenica o prljavcima na izborima. Isto tako, na prvu, ostalo je nejasno zašto je gradonačelnik Miletić u tom napadu prepoznao IDS kao metu. No, možda obojica dobro prepoznaju poruke skrivene u facebook komunikaciji pa je zato Zoričić izjavom opravdano provocirao, a Miletić se napadom logično branio. No to o prljavcima na izborima je manje važno od toga da je Zoričić ušutio kad je trebao uzvratiti Miletiću. I to ne nužno teškim napadom, nego samo, ako ga ustvari ima, logičnim i suvislim objašnjenjem. Umjesto toga se povukao u mišju rupu. Zašto?

Nesvrstani novog doba  

Da bi se pokušalo razumjeti zašto je Zoričić kukavički ustuknuo pred samo jednim, čak bezazlenim Miletićevim pitanjem, treba znati da je ravnatelj Gimnazije meko konzervativni, blago umjereni tradicionalist, po porijeklu desniji, a po stilu života u Puli možda čak i lijevi intelektualac. Čini se kao da je sa svojim razmišljanjima koje kontinuirano dijeli s javnosti sam sebi često suprotstavljen lavirajući od desnog Jordana Petersona do lijevog pulskog punka. Tko ga imalo prati na društvenoj platformi preko koje dnevno komunicira primijetit će da se radi o čovjeku koji pažljivo gradi svoj imidž i skriboman je na facebooku, pasionirani pisač svega i svačega. Vidljiv je i nezaobilazan u tom virtualnom svijetu gdje se sudaraju laži s istinama te realnosti s glupostima. Taj svijet idealan je za ljude poput Zoričića koji ga koriste kao alat u realizaciji svojih ambicija. Ne previše maštovit, Zoričić je na facebooku prisutan kontinuirano i proračunato. Uglavnom je riječ o patetičnim, srcedrapajućim porukama o ljubavi, toleranciji i ljepoti života u prekrasnoj Puli čiju vlast čas hvali, čas kudi. U kritici prema gradskoj upravi i IDS-u, koji je centralna os ovdašnjeg političkog života, krajnje je nedosljedan. Prilično iritantno zvuče njegove izjave u našem listu po kojima mu se sviđa kako Boris Miletić promišlja politiku i Pulu, a istodobno zasluženo slavi pobjedu nad njegovim IDS-om u mjesnom odboru Stari grad. I još, sada je već jasnije da se to odnosi na njih, IDS-ovu politiku i njene protagoniste naziva prljavcima, ali nema to muda do kraja razotkriti. Kad priča o politici, Zoričić naglašava kako za nove trendove trebaju drugačiji, hrabri, moralni i mladi ljudi. Kaže da se sve velike stranke moraju resetirati jer su dekapacitirane. A onda, odjednom, čudna li čuda, pohvali Grad Pulu i, htio to ili ne, vladajući IDS. S njima, tvrdi, kao mjesni odbor Stari grad još otprije savršeno surađuju. I sve je za 5! Nakon svega ovoga čovjeku više nije jasno tko je taj Zoričić i što ustvari želi. Nije jasno koja mu je politika prihvatljiva, a koja odbojna. Nije jasno da li je on za retrogradnu ili progresivnu politiku ni da li ga politički definira ideologija ili pragmatičnost. Nije jasno da li mu je nacionalno važnije od regionalnog ili obrnuto. Nikako, ali baš nikako nije jasno kako mu u istu pozitivnu rečenicu mogu stati u svakom smislu pozicionirani na različitim stranama Boris Miletić i Dušica Radojčić. To stvarno nije nikako jasno, osim ako Zoričić, e u tom grmu možda leži zec, svjesno ne vodi politiku ekvidistance ili, još bolje, Titovu politiku nesvrstanih, politiku miroljubive aktivne koegzistencije. I to na način da sa svima može, da je sa svima više-manje na istoj udaljenosti te da se nikome svojim javnim istupima ne želi zamjeriti. Sa svakim od značajnijih igrača na sceni Zoričić želi biti dobar, a to, moguće, radi s ciljem da ga svatko od njih podrži kad spusti ručnu i zalaufa se u nekom političkom smjeru koji si je odredio.

I za Plinija i za Borisa

U svojem političkom lutanju koga politički voli, a koga ne, tko mu je prihvatljiv, a tko odbojan, put ga je u jednom trenutku doveo do Ladonje. Za taj će projekt, kao potpuni, 100-postotni antipod IDS-u, ovog tjedna reći da je u jednom razdoblju bila predivna priča. No iz toga je izašao jer se kao nije snašao među ljudima koji su tamo tražili svoje interese. On, valjda, nije takav. Ipak, možda je iz Ladonje u zadnji trenutak otišao upravo zato što je shvatio da neće do kraja realizirati svoje političke ambicije. Ili se možda prepao da će se zamjeriti vladajućem, sveprisutnom IDS-u, pa negdje putem naletjeti na minu koja će usporiti njegove političke i profesionalne ambicije. Način na koji je odšutio Miletićevo kratko pitanje o tome tko su bili prljavci na izborima za mjesne odbore govori pak o njegovom nedostatku elementarne političke hrabrosti. Govori to o kalkuliranju osobe koja krene pa stane (ne)opravdano se bojeći odmazde i njenih posljedica. U 21. stoljeću Zoričić se pobojao verbalnog delikta. Razočaravajuće od čovjeka koji djecu mora naučiti kritičkom razmišljanju i preispitivanju političkih odluka sa značajnim utjecajem na društvene odnose.  

U jednom trenutku čak se činilo da je Zoričić visibaba, vjesnik nekih političkih, proljetnih promjena, simbol novog naraštaja koji hrabro i bez kalkuliranja ulazi u arenu sa željom za iskrenim promjenama odnosa i prioriteta. Kao da sebe takvim nameće, kao da bi zavikao – ja sam tu, ali nikako da pusti taj glas; kao da je pusta želja za bavljenjem politikom jača od odvažnosti i iskoraka koji za to mora napraviti. Zoričić, međutim, od toga bježi. Bježi od opredjeljivanja i svrstavanja. Sa svima bi, a s nikime ne bi.

Ipak, kod njega je pozitivno što kao zoon politikon ima izraženu volju za javnim istupanjem. Puli i Istri kronično nedostaju mlađi intelektualci, osobe s jasno izraženim stavovima kojima se usuđuju suprotstavljati mainstreamu, vladajućima i većini. Njegov društveni angažman sam po sebi je za pohvalu. Ako ništa drugo, bar je aktivan. No da li je Zoričić u svemu što radi politički satelit u orbiti IDS-a? Nije li uzmak pred Miletićem pokazatelj i jasan znak da ga se može usmjeravati daljinskim upravljačem koji je u rukama vladajuće stranke? Da li je on IDS-ov spavač koji će se jače i proračunato aktivirati ako interesi te stranke budu ugroženi nečijom kandidaturom na nekim od izbora koji slijede? Definitivno, Zoričić se nudi politici, koketira s njom, flertuje, ne želi s njom u krevet, ali želi ovozemaljska zadovoljstva koja ona pruža. Ponaša se kao da želi biti pozvan, zamoljen da se nekome priključi. Namjerno, svjesno i proračunato skreće na sebe pažnju kao kit u zatvorenoj uvali iz koje ne znaš da li ne zna ili ne želi izaći jer se sada svi brinu oko njega, a to mu odgovara jer je konačno važan.

Zoričić kao da po svaku cijenu želi postati politički faktor, ali traži način da mu cijena ispadne što veća. Nekako imaš potrebu podržati ga: mlad je, relativno nov u politici, nije kontaminiran i kompromitiran, to što je proračunat je nekako podnošljivo, ali ne znaš za što se točno kod njega uhvatiti. Nema te neke rečenice, misli, ideje, stava kojom bi te barem privukao ako te već ne može politički osvojiti. Pitanje je kako u nekom mogućem političkom scenariju pokloniti povjerenje čovjeku koji je bio u Ladonji, a dodvorava se IDS-u, posebno kad se zna da su Ladonja i IDS bila dva legitimna, ali politički suprotstavljena projekta. Ako je netko bio za Plinija Cuccurina, onda naprosto ne može biti za Borisa Miletića. I obratno, naravno.

A on upravo to želi prikazati normalnim. Osim ove nesuvislosti, isto tako je pitanje kako pokloniti povjerenje čovjeku koji na parlamentarnim izborima glasa za Most, a kao predsjednički kandidat favorit mu je bio liberalni Dejan Kovač. Sve u svemu, u njegovoj glavi je rašomon. Zoričić se ponaša politički nedosljedno i nekonzistentno. Opasno vrluda i tako sam sebe difamira. A nije da ne kuži politiku, ima za to smisla. Da je nogometaš, za njega bi rekli da je talentiran. Ali, opredijeli se, čovječe, u kojem klubu želiš igrati i na kojoj poziciji.

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast