Baš je bio dečko koji obećava: jaka vilica, čvrsta brada, umjerena sportska građa, odlučan pogled, spretno poziranje pred kamerom i solidan izgled na jumbo plakatima… Sve to učinilo ga je američkim tipom političara, frajerom kojem bi se, s tim polušarmantnim smiješkom, možda i moglo povjerovati. Malobrojni koji su mu bili skloni stvarali su zaključke da bi se dio birača mogao identificirati s njegovim političkim stavovima. To bi značilo da oko sebe može okupljati nezadovoljnike IDS-om, strankom koju više prezire nego što išta drugo u životu voli. No taj hibrid opsesivnosti i mržnje prema IDS-u njegov je najveći politički problem, jer si u javnom angažmanu dozvoljava da ga kao krivo pogonsko gorivo pokreću isključivo negativne emocije. Od toga očito ne može pobjeći, karakter mu je tako satkan, a priroda ga nije obdarila za političare tako važnom socijalnom inteligencijom. U sebi nema potencijal okupljanja ljudi, umrežavanja i integriranja, uz to mnogi bivši najbliži suradnici potvrdit će iz prve ruke da je lišen lojalnosti tamo gdje se ona očekuje i podrazumijeva. Reći će i da možda baš zato poput bagera razgrće sve oko sebe tražeći si i na taj način prilike za napredovanje. Do krajnjih granica ambiciozan, on želi postati…. Bilo što! Samo da nešto postane! Prva na listi želja mu je Pula.

Je li on doista taj koji Pulu može preokrenuti naopako, dobrim idejama pokrenuti promjene i kreativnom energijom povući razvoj grada smjerom prosperiteta? Je li on neki novi srednjovjekovni preporoditelj, novi gospodar Pule koja je u srednjem vijeku mnogo puta mijenjala gospodare i bila pod Ostrogotima, Bizantincima, Francima, akvilejskim patrijarhom, markgrofom Istre, feudalnim gospodarima grofovima austrijsko-njemačkim, pod Genovom i Venecijom… Svaki od tih gospodara ostavljao je u naslijeđe nešto od svoga, od svojih navika i strasti, od svojih slabosti, bolesti i otrova, od svojih ustanova i svoga društvenog ustrojstva. Ili je on bliže Mlecima koji su u posljednja dva stoljeća, 17. i 18., vladanja nad Pulom, učinili sve da su to bila najžalosnija razdoblja u povijesti i grada i zaliva, kako u knjizi „Puna je Pula“ piše i objašnjava, umno i naširoko, veliki, najveći Mate Balota. Može li se niz vladanja živopisnim, povijesno bogatim gradom, a da to ne bude promašaj nad promašajima zbog kojeg će mnogi oplakivati trenutak kad su mu naivno i bedasto povjerovali, nastaviti s čovjekom koji je u kratkom vremenu opet, i opet, i uvijek je tako, kažu poznavatelji njegove političke biografije, sam sebe sapleo, podmetnuo si nogu, spotaknuo se, pao nezamislivo nisko i pritom još jednom, ne ni prvi ni zadnji puta, pokazao koliko je kratak put od osobe koja je politička nada pa do osobe koja postaje politička zabluda?

Gradski vijećnik SDP-a Danijel Ferić, čovjek o kojem govorimo i kojim se bavimo, osoba je (pre)visokih ambicija i (pre)velikih očekivanja. Za ciklus nadolazećih lokalnih izbora mogao bi biti kandidat Partije ili za gradonačelnika Pule ili za, recimo, načelnika Fažane. U oba slučaja osim o njegovim željama kandidature će ovisiti i o rasporedu unutarpartijskih snaga koje mu zbog nedostatka principijelnosti i još koječega drugog uglavnom nisu naklonjene. Nekakva je logika da bi kandidat za Pulu ili Fažanu, kao visoko podignute letvice, trebao biti normalan, uravnotežen čovjek koji ne histerizira kad mu nešto nije po volji.

Ili čovjek koji na fejsu ne objavljuje gadarije o novinama i novinarima jer mu se ne sviđa način kako je nešto napisano, protumačeno i objavljeno. Vrijeđajući prije svega našu uređivačku koncepciju, po njemu, krajnje subjektivno i ničim argumentirano, „pušačku prema IDS-u“, te vrijeđajući neke naše novinare „zbog pušenja IDS-u“, kao i mene, što se ipak ne računa jer posao glavnog urednika je da trpi razna sranja pa tako i Ferićeva, pokazao je intolerantnost prema slobodi medija i različitih mišljenja. Njegov eventualni dolazak na vlast dokinuo bi medijske slobode koje trenutno uživamo. S njim bi od medijskog sumraka u kojem preživljavamo ušli u medijski mrak osuđeni na propast. Optužbom da smo i da sam „pušač IDS-a“ i njihovog kolektivnog spolovila, i to samo zato jer se njemu nije sviđalo kako je nešto objavljeno u novini u kojoj se on i njegovi stranački kolege ne pojavljuju ni centimetra manje od vladajućeg IDS-a, Danijel Ferić urušio si je karijeru glupim, bezobraznim i primitivnim nasrtajem na naše novine. Urušio si je karijeru u nekoliko sekundi, isto kao što je potres sa samo par kratkih, brzih i dinamičnih podrhtaja razorio pola starog Zagreba. Sve ono što se gradilo desetljećima ili stoljećima, potres je u tri treptaja prestrašenog oka pretvorio u prah i pepeo. Danijel Ferić poigrao se svojom političkom karijerom kao da nije njegova već od najgoreg neprijatelja. Jedan je od onih političara koji je mogao pomoći da Pula, Istra i Hrvatska krenu dalje, više i bolje, ali ga je toliko i tako ružno prebacilo da bi mu najbolje bilo da uđe u vremensku kapsulu lansiranu na Mars te da tamo pričeka kojih pedeset godina smirivanje svojih strasti i obuzdavanje svojeg prenaglašenog temperamenta.

I onda nek' se vrati kao opamećena, uljuđena i pristojna osoba sposobna kontrolirati tko zna čime nabildani ego. U međuvremenu nek' gore na Marsu razmisli o nekoliko činjenica koje mu sada dobronamjerno iznosim kao trajni, vječni podsjetnik na njegovu političku nedosljednost, glupost i licemjerstvo.

Danijel Ferić politički nastupa s pozicije mrzitelja stranačko-podobnog kadriranja po kojem je, eto, poznat njemu mrski IDS. On prezire do granice boli korištenje stranke u zadovoljavanju vlastitih interesa, gade mu se ti modeli. Ferić se zato smatra boljim, poštenijim i sposobnijim. Tome bi morao svjedočiti svojim radom, iskustvom i karakterom, te karijerom neovisnom o politici. No u takvom samoobmanjivanju potpuno je zalutao. Teško da postoji IDS-ovac koji je u poslovnoj karijeri toliko vezan za svoju stranku koliko je Ferić za SDP po istom kriteriju.

U SDP je ušao 2007. kad je morao otići iz Hrvatske pošte prikazujući se, kao friški partijac, žrtvom kadrovske čistke vladajućeg HDZ-a. U stranci ga se kao zanimljiv i perspektivan kadar guralo unatoč nepovjerenju nekih važnijih ljudi, tražilo mu se adekvatno mjesto i željelo pomoći. Nije prošlo dugo, a eto ga, 2010. godine, s podrškom SDP-a, pod moćnim kišobranom IDS-a. Postaje gradski pročelnik za financije. U svojoj romansiranoj biografiji reći će da je Grad Pulu izvukao iz govana i minuse pretvorio u plusove. Izdržao je dvije godine gledajući sa zebnjom, čežnjom i tada prikrivenom ambicijom da to jednog dana on postane, gradonačelnik Pule. Tu mu se ispriječio Boris Miletić koji mu je i sada prepreka. U međuvremenu se, poput Donalda Trumpa, riješio onih naivaca koji su mu držali škale dok se penjao hijerarhijom. Kao da je za sobom pokušao uništiti sve prethodne tragove. To je bio i ostao model funkcioniranja aktualnog američkog predsjednika, predatora Trumpa. Onda ga je pod svoje uzeo Slavko Linić. Krajem 2012. postavio ga je za prvog čovjeka Hrvatske lutrije. Treba li uopće reći da je to postao isključivo zato što je bio čovjek SDP-a. I tu je do kraja rasprodao sve svoje političke principe do kojih kao jako drži. Za sobom je, naime, doveo blisku suradnicu iz pulske gradske uprave, također, naravno, SDP-ovku, tadašnju dogradonačelnicu Veru Radolović, potpredsjednicu pulskog SDP-a. Na djelu je pokazao kako izgleda stranački klijentelizam protiv kojeg se kao angažirano bori! Odradio je mandat, nauživao se čovjek Zagreba, a u međuvremenu se u srazu Milanovića i Linića potonjeg oportuno riješio kao opasnog balasta. Dolaskom HDZ-a put i sreću ponovno je tražio u Puli i okolici. Nije dugo trebalo da angažman, najprije vanjski, a potom kao šef lokalnog komunalnog društva, pronađe u Fažani, oazi SDP-a okruženoj i pod opsadom svugdje prisutnog IDS-a. Tu se skrasio, opet, pod skutima SDP-a. I sada takav čovjek, kompromitirane biografije naprosto zato što mu je većina poslova koje je odradio u životu vezana uz Partiju, govori o neprihvatljivom klijentelizmu, prosipa žuč zbog nepotizma, pametuje, moralizira, docira i neuvjerljivo drugima vadi mast za modele ponašanja koje i sam prakticira. On, kralj dvostrukih kriterija i političke hipokrizije!

Na neki način toleriralo mu se to što nije ništa boljih od onih koje napada možda i zato jer se priželjkivalo da će se izgraditi u pravu, iskrenu, originalnu, kvalitetnu opoziciju IDS-u u Puli. Gledaš neki širi kontekst i shvatiš da čovjeku radi dinamike i raznovrsnosti političke borbe te svježe krvi u ringu treba dati šansu. Unatoč upozorenjima mnogih da je politički fejk, da nije vjerodostojan, SDP-ovac Danijel Ferić, čovjek koji živi od svoje Partije, u Glasu Istre dugo vremena dobiva prostor za promociju svojih političkih ideja. Dobio je priliku da se afirmira, kao i sustav vrijednosti koje zagovara, ali to na kraju nije iskoristio. Svojim je prošlotjednim ponašanjem i idiotskim objavama na facebooku podsjetio svoje žestoke kritičare koliko su u pravu kad kažu da mu političke daske nisu sve na broju. U stilu vijećnika iz neke tamo srpske pripizdinske općine gdje se u nedostatku pameti međusobno blate, jebu si mater, buše gume i čavlom iscrtavaju veliko U na autima, što je poziv na javni linč, jer jebo ustašama mater, tako se i junak naše priče, politički siromašan, a ljudski deficitiran, bez ikakvog stila, kao čista sirovina obrušio na Glas Istre i na jednog našeg kolegu i, najmanje važno, na mene kao glavnog urednika, da smo, ponavljam otprije, „pušači IDS-u“. Udario je na novinu, sadržaj, kolegu i kolege koji IDS-u jašu za vratom. Udario je besramno nisko, nepotrebno, zavrištao da smo kupljeni, korumpirani, nečiji, a ne svoji, izvrijeđao nas je, iznapadao kao najveće izdajnike, a sve zato što se novinarski dovela u pitanje jedna točka koju je predložio u dnevni red Gradskog vijeća Pule. I zato što je njegov performans s bocom koju baca u koš za smeće i sa slikama gradskog otpada, s jasnom aluzijom na nefunkcioniranje Kaštijuna, u novinama plasiran „samo“ na dvije trećine stranice. Kao ludi skriboman s društvenih mreža, raspisao se po uzoru na predsjednika Zorana Milanovića. Obojica, kada ne znaju kako – idu u jaja. Ma kao da je vrag ušao u njega, kao da je sam đavo' ovladao ponašanjem političara koji je mogao više nego što će uspjeti napraviti. Sam je sebe limitirao. Ostat će zapamćen kao falši borac protiv stranačkog privilegiranja koji se nikada neće odmaknuti od partijske sise čije mu je mlijeko ipak najslađe i najsigurnije. Iz te sise uvijek curi...

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast