"Uz ogromnu količinu informacija koja ih svakodnevno zasipa ljudi više jednostavno nemaju vremena provjeravati je li što istinito ili nije i onda jednostavno počinju vjerovati. Problem je u tome što kad se ljudima na takav način 'proda' nekakva informacija, odnosno kad povjeruju u nešto, onda se jako teško može bilo kakvim činjenicama to njihovo vjerovanje promijeniti ili osporiti."

Definicija je ovo kojom se prije nekog vremena poslužio politolog Vlatko Cvrtila u razgovoru kojeg smo imali o fenomenu tzv. "fake newsa", odnosno sve manjem utjecaju kojeg objektivne činjenice, u vremenima interneta i društvenih mreža, imaju u procesu formiranja javnog mnijenja. Definicija koje sam se nekoliko puta prisjetio i tijekom proteklih mjeseci u situacijama kad je, uz "prekomjerno granatiranje" brojkama i podacima koje predstavljaju kumulativ neuspjeha svih dosadašnjih hrvatskih vlada kad je u pitanju politika prema brodogradnji i brodogradilištima, krivac za sve te promašaje i propuste "lociran" u Puli, odnosno Uljaniku. Naime teško je pobjeći utisku da su se pulskom brodogradilištu problemi jednostavno počeli događati u krivom trenutku. Da su poput ostalih hrvatskih škverova bili neuspješni prije sedam ili osam godina vjerojatno bi se zagrabilo u proračun i pokrpale rupe s onoliko milijardi kuna koliko bi za to bilo potrebno. I Uljanik bi tad, vjerojatno uz nekog novog vlasnika, nastavio životariti i umjesto primopredaje brodova hvaliti se povremenim polaganjem kobilice ili rezanjem limova. Ali nije.

Uljanik je tad kao najuspješnije hrvatsko brodogradilište relativno čvrsto stajao na svojim nogama i pokušavao pronaći svoj put opstanka na sve zahtjevnijem svjetskom brodograđevnom tržištu. Imao je potencijala, ali nije u tome uspio. Kolika je objektivna odgovornost u odlukama onih koji su ga vodili tek će se utvrditi, no činjenica, o kojima nitko ne mari, je da bi hrvatska brodogradnja danas vjerojatno izgledala daleko drugačije da se država ponašala racionalnije i umjesto novca potrošenog u brodogradnji na "soljenje mora", koristila svoje resurse na način da pokuša one dobre učiniti još boljima. Umjesto toga pojas za spašavanje bacao se uporno onima koji se nisu ni trudili naučiti plivati, a za to se, kako pokazuje i kaznena prijava koju su protiv države iz Uljanika svojevremeno uputili DORH-u, ruka nerijetko zavlačila u džep "onih koji imaju i kojima ne treba". Model je to s kojim se nije postiglo ništa, dapače ne samo da se "neplivači" nisu naučili plivati kako treba, te se samo održavaju na vodi do prvog sljedećeg neverina, već je bespovratno izgubljena i prilika da se sačuva ono što je u tom trenutku bio najzdraviji i najperspektivniji dio domaće brodogradnje.

A to je Uljanik bio ne samo zato što je proizvodio i isporučivao daleko najviše od svih hrvatskih brodogradilišta, već i zato što je jedini gradio brodove koji imaju dodanu vrijednost poput dredgera, jack-up platforme, hoppera, polar kruzera, polagača kablova ili stočara, odnosno one brodove koji imaju tržište i kojim bi se brodogradilište moglo oduprijeti sve žešćoj konkurenciji s Dalekog istoka. U tim brodovima, prema podacima HB Jadranbrod, imao je daleko najveći postotak ugrađenih domaćih komponenti od svih hrvatskih brodogradilišta. Uljanik je isto tako, prema Elaboratu o brodogradnji instituta za javne financije, jedino hrvatsko brodogradilište za koje do recentnih događaja nije naplaćena ni jedna kuna državnog jamstva, a i iznos koji je sada plaćen mogao je biti daleko manji da se pravovremenom financijskom intervencijom krenulo u dovršetak gradnje brodova umjesto da se sa strane skrštenih ruku gledalo kako se grudva snijega pretvara u snježnu lavinu. Na koncu uz silne potrošene milijarde Hrvatska je ostala bez brodogradnje i nekako je najlakše sve to sada povezivati uz Uljanik. Argumenti i činjenice pričaju o tome neku malo drugačiju priču, ali kao što kaže profesor Cvrtila – ovo definitivno nije njihovo vrijeme.

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast