Halilovići vode pravnu bitku s osiguravajućom kućom Euroherc koja odugovlači s isplatom milijunske štete koju Melisa kao 100 postotni invalid i osoba koja vegetira poput biljke ima apsolutno pravo. Ali ništa se ne događa. Slučaj stoji na mrtvoj točki, potvrdit će Melisina majka. Reći će da druga strana stalno traži neke nove papire. Korporativni odvjetnici sa špic cipelama od najfinije kože vješto i brutalno koriste slabosti pravosudnog sustava

Deja vu. Već viđeno. Na hodniku pred sudnicom s jedne strane sjede predstavnici oštećene obitelji. Skromni su, ponizni, samo žele da njihovi klijenti što prije dobiju što im pripada. Nasuprot njih stoji mala vojska odvjetnika. Svi mladi, obučeni u elegantna tamna odijela sa špic cipelama kao ultimativnim modnim detaljem. Izrađene od najfinije kože imaju simboliku statusa. Odvjetnici se nasmijavaju prepričavajući zgode upravo završenog vikenda. Jedan je povalio novu žensku, drugi je bio na otvaranju skijaške sezone, treći je naručivao novi auto. Slučajem zbog kojeg imaju ročište previše se ne zamaraju.

Kako se približava trenutak ulaska u sudnicu, reda radi iz poslovnih aktovki izvlače predmet - "Melisa Halilović". Tek toliko da se podsjete o čemu se radi. Za njih je to samo broj spisa, a ne ljudska sudbina. Bezosjećajni su na patnju. Tako su istrenirani. Iz gomile dokumenata ključni papir pada im na pod. Na njemu piše - "Strategija". Pa slijedi objašnjenje - "Odugovlačenje po svaku cijenu, do iznemoglosti. Nema pokazivanja emocija ni empatije. Suprotna strana je neprijatelj prema kojem nema milosti". To je model poslovne politike, odvjetnici rade po tom manualu. Ništa im nije teško, nemaju moralnih skrupula, željni su dokazivanja šefovima. Nadaju se visokim bonusima i stalnim napredovanjima. Jedan od uvjeta za to je što manja isplata šteta. Koliko manje dobije klijent, to više ostaje za internu podjelu. Tako funkcionira sustav većine osiguravajućih kuća. Iz sudnice izlazi daktilografkinja. Proziva: "Je li ovdje predstavnik obitelji Halilović i jesu li ovdje predstavnici Euroherca". Svi su na broju. Ulaze u sudnicu. Korporacijski odvjetnici se smješkaju. Scenarij im je unaprijed određen. Samo se trebaju pojaviti te izgledom i stavom demonstrirati moć.

Opet odgoda

Nakon uzimanja osnovnih podataka, najstariji među njima, s crnom kosom zalizanom unatrag, pompozno iz spisa vadi jedan u nizu pripremljenih dokumenata. Prilazi sucu s jeftinom dramom, iritantno naglašavajući riječi kojima mu se obraća. “Poštovani sude, tražimo vještačenje po osnovu…”. “Može, može”, odmah prihvaća sudac. I određuje novi termin, tamo negdje za pet mjeseci.

Opet odgoda, opet je pobijedio veći, jači i utjecajniji. Rijetko David nadvlada Golijata, možda samo u filmovima. Pravda i slabiji gotovo uvijek izgube. Trijumfiraju loši zakoni i pokvareno pravo. Procedura zasjenjuje interes malog čovjeka. Korporacije to znalački koriste. U funkciju stavljaju dehumanizirane i samo profitu orijentirane odvjetnike.

Društvo se pred sudom razilazi. Svatko ide svojim putem koji će odvjetnike sa špic cipelama uskoro opet spojiti. Korporacija, naime, organizira svoje bakanalije i zatvorena u četiri zida te daleko od očiju javnosti proslavlja Božić i Novu godinu. Bakanalije kao starorimske svečanosti sam je rimski Senat zabranio 186 godina prije Krista. Tako je odlučeno zbog orgijanja koja su ih pratila. Pretpostavka je da na bakanalijama Korporacije toga nema, ali da ima ponešto razuzdanosti, puno pjesme i plesa te bogate trpeze kojom se proslavlja još jedna uspješna poslovna godina, to da. Catering donosi prasca pečenog u medu, lovoru i aromatičnom bilju, vino teče u potocima, žestica se sama slijeva niz grlo, a muzičari deru po Rozgi. Korporativci si daju pet, međusobno si povlađuju, dive se vlastitim i grupnim sposobnostima. "Najjači smo, najjači", viču uglas. Tajne zabave ostaju u četiri zida, isto kao i poslovna politika.

Istodobno samo koji kilometar od moćne zgrade još moćnije Korporacije u malom stanu obitelji Halilović vlada velika tuga. Srce zaigra i nasmije se samo ako ljubimica, 21-godišnja Melisa, nekakvim znakom pokaže da je razumjela što se oko nje događa. Melisa je, naime, žrtva teške prometne nesreće otprije tri godine. Sam pogled na nju, nekad poletnu djevojku željnu ovozemaljskog života i užitaka, razara dušu. Njena dijagnoza je teška, stanje nepopravljivo. Roditelji se ubijaju tražeći pomoć. Posuđuju novac, kemijaju, snalaze se svjesni da što god posude teško da će vratiti. Srećom uvijek ima dobrih, pravih ljudi, van Korporacije. Halilovići vode pravnu bitku s osiguravajućom kućom Euroherc koja odugovlači s isplatom milijunske štete na koju Melisa kao 100 postotni invalid i osoba koja vegetira poput biljke ima apsolutno pravo. Ali, ništa se ne događa. Slučaj stoji na mrtvoj točki, potvrdit će Melisina majka. Reći će da druga strana stalno traži neke nove papire. Korporativni odvjetnici sa špic cipelama od najfinije kože vješto i brutalno koriste slabosti pravosudnog sustava. Takvo procesno iživljavanje Haliloviće ubija u pojam. Iscrpljuje ih, oduzima im energiju potrebnu za brigu o Melisi koja je nepokretna, hrane je preko cjevčice i sonde u želucu u koju joj špricom uštrcavaju hranu i vodu. Roditelji svojoj djevojčici mijenjaju pelene, kupaju je, masiraju, i tako 24 sata. Bez dana pauze ili odmora, bez opuštanja. Otac više ne radi, osim povremeno. Stalno bdije uz Melisu, isto kao i majka koja se nada statusu roditelja njegovatelja s naknadom od 2.500 kuna! To je pak samo četvrtina od onoga što je mjesečno potrebno za Melisino preživljavanje. Majka se nada kako će se roditelji njegovatelji umjesto za takvu naknadu kod države izboriti za plaću od 4.000 kuna. Kao da je to puno više ili dovoljno za brigu o Melisi. A opet, bolje i to nego ništa.

Podijelili kuverte

Halilovići su u svemu, za razliku od Korporacije, zadržali ponos i dostojanstvo. I čovječnost. Njima je doslovno čovjek u prvom planu, Korporaciji je to samo novac zbog kojeg gube ljudskost.

Pada jedna od predbožićnih noći iz koje izranja novi dan. Skoro će svanuti. Muzičari su raspremili opremu. Korporacija je nahranila i zabavila svoje zaposlenike. Podijeljene su kuverte s bonusima, od teške hrane i vina proradila je žgaravica. Zadnji i najuporniji izlaze iz moćne zgrade. Međusobno se pogledavaju. "Najjači smo, najjači." Istodobno samo koji kilometar dalje u stanu Halilovićevih gori svijetlo. Majka na cjevčicu polako hrani Melisu. Ona joj upućuje zahvalan pogled. Otac pak rasprema kolica. Prenijet će svoju ljubimicu do potpuno neprilagođenog auta. Dok nema gužve, provozat će se njenom Pulom, nesvjesni da su još jednom Korporaciji indirektno platili netom završene bakanalije. Otac pokušava upaliti auto. Ne ide, vergla u prazno. Ostao je bez novaca i benzina. Kad bi bar od Korporacije dobili ono što Melisi pripada...

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast