Ej ministre Berošu, zar je moguće da stvarno mislite da je djeci bolje u domu nego u istospolnim zajednicama?

Robert Frank

Ideološki očito indoktriniran protiv homoseksualaca, istospolne partnere, kao potencijalne roditelje djeci bez skrbi, smatra manje vrijednima. Po svemu sudeći - bezvrijednima

Rijetko kada naše političke zvijezde brzo i zasluženo zabljesnu. I kad se to dogodi, uglavnom još brže potamne. U trenutku su u stanju kompromitirati sve dobro što su prethodno napravile. Neke od njih će zbog svoje isključivosti pasti na građanskom ispitu. Eto i žalosnog primjera: ministar zdravstva Vili Beroš.

Savršeno je kontrolirao krizu oko koronavirusa, pokazao je visoku razinu stručnosti i humanosti, zaslužio je ovacije i možda gradonačelničku poziciju u Zagrebu, ali je ozbiljno kiksao već na prvom postkorona testu ljudskosti i empatije. Ideološki očito indoktriniran protiv homoseksualaca, istospolne partnere kao potencijalne roditelje djeci bez skrbi smatra manje vrijednima. Po svemu sudeći - bezvrijednima. Beroševo mišljenje da je djeci bolje u domovima, „ako je okruženje u domu zdravo“, nego u istospolnim zajednicama, nije na tragu građanske, otvorene, odgovorne, prema čovjeku okrenute i samo manjim dijelom konzervativne Hrvatske.

Njegov je stav anakron, kao da se uspoređuje staljinizam Josifa Visarionoviča s liberalizmom Johna Stuatra Milla. Ono što ministar zdravlja zagovara je sramotno ultrakonzervativno, diskriminirajuće i svakako nije usmjereno k dobrobiti onih najmanjih i najnezaštićenijih.

Nema te osobe u Hrvatskoj koja je prošla dom, a da nije bila ili seksualno ili vršnjački zlostavljana, zakinuta za normalno odrastanje i doslovno miran san. Nema te osobe koja je prošla dom, a dala bi sve da je u toj dječjoj dobi mogla odlučiti da će ići k nekoj obitelji, makar i homoseksualnoj. Bolje je, ministre Berošu, istospolna roditeljska zajednica, nego dom za djecu. Domovi su za djecu stratišta, dehumanizirana zadnja postaja pred put u pakao. Dom su hladni, odbojni, neprijateljski zidovi, mjesta bez topline i emocije.

Duboki naklon tetama koje rade s djecom, ali i one su, za razliku od ministra Beroša, svjesne da tim malim, slatkim, usplahirenim i nesigurnim dvonožnim bićima ne mogu pružiti cjelodnevnu, vječnu toplinu, brižljivost i ljubav obiteljskog doma. Pa bio to, ministre, i dom, kućni dom, dvoje normalnih, poštenih homoseksualaca. Običnih ljudi spremnih ljepotu ovozemaljskog života podijeliti s nekim malim, napuštenim djetetom bez igdje ikoga.