Godina je Gospodnja 2020., svijet je zahvatio zlokobni virus; njime je zaražen i hrvatski premijer, koji se sada narodu obraća putem video ekrana iz svojeg doma, a njegov je zamjenik ujedno i ministar branitelja. Ovakva ideja za distopijski roman bi prije deset godina vjerojatno bila glatko odbijena od svake nakladničke kuće. A ipak, jeftino smišljen scenarij se stvarno događa. Nije to samo zaplet lošeg romana u kojem se novopečeni pisac možda igra sa scenom u kojoj Plenković, iz ugodno zagrijanog stana, putem video poziva docira ostalim sabornicima. Uredno je obrijan, u košulji i kravati - na ekranu se uopće ne vidi da premijer u stolici svoga doma sjedi u snježno bijelim gaćama , dok iz kućnih šlapa vire karirane čarape visoke kvalitete.

Ipak, određene scene kojima svjedočimo ovih dana bile bi previše i za pisca početnika. Ni on ne bi toliko pretjerao u stvaranju lika Stjepana Sučića, sada bivšeg državnog tajnika u Ministarstvu branitelja koji je 30. studenog dao neopozivu ostavku. Funkciju državnog tajnika obnašao je tek 68 dana. Dok je Nacionalni Stožer svojim pristranim mjerama od blagdana do blagdana rasipao ono malo preostalog kredibiliteta kao sol po snježnoj cesti, sve su oči bile uprte u Vukovar. Napravljena je epidemiološka iznimka i dopušteno veće okupljanje ljudi, a mediji su čekali priliku da Stožeru zabiju posljednji čavao u lijes kredibiliteta. Na stranu to što se obilježavanje Vukovara moglo obaviti puno racionalnije, jer nema potrebe da svi ljudi, gradu koji je krvario 87 dana, vijenac polože samo na dan kada je ispustio svoj posljednji krik.

Danima poslije u lokalu Vukovarski Pub grupa je ljudi bezbrižno pijančevala. Intervenirala je policija, koja je među prisutnima identificirala državnog tajnika Sučića i pajda mu Krunoslava Šeremeta, ravnatelja Memorijalnog centra Domovinskog rata. Teme govora, uz bocu ljute, dale bi se naslutiti po riječima koje su upućene pridošlim policijskim službenicima, kojima se spominjala majka četnička i otvoreno prijetilo. Pozivali su se na ministra branitelja Tomu Medveda, demolirali inventar u kafiću, a kasnije i u policijskoj postaji, gdje je Sučić razbio staklena vrata. Jednom riječju - divljaštvo kakvo ne bi smislio ni pisac početnik. Prvi urednik koji bi pronašao vremena za čitanje takvog rukopisa rekao bi mu da ništa tu ne valja, prijateljski ga savjetovao da više čita i, jednostavno, da se mani ćorava posla.

U državi gdje se ministri izmjenjuju kao na traci, nesposobnost braniteljskog sektora nije nikakav novitet. Sučićevi prethodnici, Ivan Vukić i Nevenka Benić, vozaču ministra branitelja sređivali su prolaz na državnom ispitu. Afera SMS se još nije ni ohladila, a Sučić je s nekoliko promila u krvi već potpisivao vlastiti politički kraj. Njegovi prethodnici sada vjerojatno likuju jer, eto, bar je Sučić napravio veću štetu od njih.

Visoke državne funkcije, a pogotovo one oko Ministarstva branitelja, popunjavaju nekompetentni ljudi, tempirani dužnosnici koji imaju rok trajanja poput otvorenog kajmaka. Posljedično se srozavaju i kriteriji koje mora ispuniti sljedeći pretendent na takvu funkciju. Ostaje pitanje tko je uopće imenovao Sučića, koji je samo godinu dana ranije izudarao vlastitu kćer kao boksačku vreću, a zatim službeno rekao da ju je „zadržao do dolaska policije“. Kćer, koja je slike vlastitog izudaranog tijela podijelila s javnošću, prijavila je nasilnog oca, a iz postaje se vratila s prijavom za uznemirivanje majke. Možda je dotičnoj smetalo jaukanje kćeri dok je ona gledala televiziju.

Treba ipak proniknuti dublje, prevazići Sučićev skandal i zapitati se zašto je u Ministarstvu branitelja sve to tako. Vrijede li za njih neke druge norme i zakoni? „Kakav zakon, to su branitelji“, rekao je jednom prilikom Tomislav Karamarko i istaknuo samu srž problema. Dvadeset pet godina nakon rata branitelji su u Hrvatskoj izopćena bića, vrijedna posebne pažnje. Oni su, prvo i osnovno, branitelji, a zatim ljudi s imenom i prezimenom. Na njih je trajno nalijepljena ta etiketa, zbog čega se i sami smatraju drugačijima. Branitelj postaje državni tajnik zato što je branitelj, a njegovi se ekscesi poslije opravdavaju zbog toga što je, ipak, branitelj. Ista etiketa koja ga je dovela na poziciju koristit će se kako bi se isprao nered koji je za sobom ostavio. Mnogi su tu ljepljivu titulu uspjeli isprati sa sebe. Vjerojatno nikada do kraja, no dovoljno da sa životom krenu dalje, ali takvi se vjerojatno od političkih funkcija u Ministarstvu branitelja drže itekako podalje. Drugi su podlegli pritisku, ostali robovi prošlosti unatoč tome što su se htjeli nje osloboditi. Nametnuta titula branitelja gotovo je srasla s njihovim imenima i prezimenima i postala pretežak teret.

U sličnoj se klopci našao znameniti talijanski pisac Primo Levi - napisao je knjigu o vlastitim doživljajima u Auschiwtzu i postao glasnikom tih strahota. Od njega se tražilo da te strašne scene zauvijek ponavlja po književnim sajmovima. Postao je najslušanijim svjedokom toga vremena, dobio etiketu koju je svim silama htio isprati sa sebe, dok nije odlučio da je jedino rješenje skok s balkona trećeg kata. „Levi je umro u Auschwitzu, samo 40 godina kasnije“, rekao je jedan spisateljski kolega.

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast