PIŠE CHIARA BILIĆ
Država u kojoj ljudi umiru od straha
Početkom rujna prošle godine jedan je mladić u splitskoj bolnici umro od psihičke smrti. Za medicinske neznalice, jedva punoljetan Kristian Vukasović umro je doslovno od straha. Obdukcija je utvrdila da je izdahnuo uslijed zatajenja srca i mozga i to zbog neispavanosti, psihičke rastrojenosti i ekstremnih, traumatičnih uvjeta u kojima je boravio u zatvoru, prije nego li je odonuda, već u stanju kome, prebačen u bolnicu. Vukasović je bio dijete s posebnim potrebama, borio se s unutrašnjim, neutaživim vatrožednim demonima, nagonima i impulsima koje nije mogao kontrolirati, prvi je put zbog sklonosti piromaniji hospitaliziran s 12 godina. Nakon što je potpalio nekoliko požara na omiškom području policiji se prijavio sam. Kristian Vukasović tražio je pomoć u više navrata.
Osim ako živite na Marsu, malo je vjerojatno da ste uspjeli, sve i da ste se trudili, izbjeći vijest da je 25-godišnji Filip Zavadlav u subotu, opet u Splitu, usred dana na Šperunu, u centru grada, kalašnjikovom izrešetao trojicu muškaraca. Disfunkcionalna obitelj Zavadlav je, ubrzo su saznali mediji, pod nadzorom Splitskog centra za socijalnu skrb od 1997. godine, socijalni radnici bili su upoznati s prilikama u kojima je ubojica odrastao, dok su dvojica ubijenih otprije "poznata policiji". Detalji ubojičine prošlosti, kako to već i inače biva, sada, post festum, cure u potocima: majka je narkomanka, tjerala je sina na krađu, maltretirala je i njega i njegovu braću. Kad mu je bilo tek 13 godina Zavadlav je spas od roditelja potražio na pravom mjestu - u policijskoj postaji - baš kao i Vukasović. Na dan kad je počinio zločin htio se javiti na hitni psihijatrijski prijem, no otac ga je, nažalost, spriječio u naumu. I Filip Zavadlav tražio je pomoć.
Postoji samo jedna razlika, istovremeno i poveznica, između Vukasovića i Zavadlava: prvi je vjerovao institucijama, drugi nije. Ishod je isti. Vukasović je umro od straha zbog institucija koje ne rade svoj posao, a Zavadlav je iz istog razloga oduzeo tri života.
Neki će reći da je Zavadlavov slučaj, zato što je riječ o hladnokrvnom krvoproliću, neviđena tragedija, nezapamćena drama. To nije točno. Tragedije uzrokovane neradom i pasivnošću institucija i loše uspostavljenim, nefunkcionalnim državnim aparatima događaju se svakodnevno, nerijetko su viđena pojava u gotovo svačijem susjedstvu, no rijetko se okončavaju zvukom rafala i 36 ispaljenih metaka na ulici u popodnevnim satima.
Zavadlav nije anomalija. Da je trostruko smaknuće izoliran slučaj nečinjenja, ne bismo u ovom trenutku imali masovnu mobilizaciju na društvenim mrežama, jučer pokrenutu Facebook grupu, drugu istog naziva u 24 sata, jer je prva, po pričanju aktivnih osoba na toj platformi, prijavljena i ugašena, a koja u trenutku ispisivanja ovih redaka broji 14.711 članova s tendencijom rasta.
Članovi Facebook grupe "Pravda za Filipa" manje suosjećaju s počiniteljem stravičnog zločina, a više sami sa sobom. To proizlazi iz činjenice da žive u istoj neuređenoj državi kao i Zavadlav, pa njegov slučaj s lakoćom projiciraju i na svoju svakodnevicu, nemoć praktički osjećaju na vlastitoj koži. Zavadlav je mogao biti njihov otac, strina, brat, susjeda. Zato se, zasad, ne radi o kultu obožavanja ubojice ili kakvom patološkom fenomenu, nego o obrambenom mehanizmu svih segmenata društva, osim onog najmoćnijeg i najbogatijeg, koji je u konačnici zadužen za to da do "Zavadlava" ne dođe.
"Pravda za Filipa" ubojicu proglašava herojem jer im je iskustvo pokazalo da se pravda neće zadovoljiti sve dok pojedinac gurnut na rub provalije ne uzme kalašnjikov u ruke. To su znakovi socijalne aritmije, ali i stanja anomije spontano nastalog u okruženju falične države bez uspostavljenih mehanizma koji su Zavadlava trebali zaštiti još 1997. godine. Umjesto toga, pokazalo se da nepravilan sustav od 1995. štiti kriminalce, ratne profitere, korumpirane političare, nasilnike, narko dilere.
U Hrvatskoj ne postoji povjerenje u policiju, sudstvo i politiku, zato što policija, sudstvo i politika ne rade svoj posao. Da institucije štite žrtvu, Zavadlav se ne bi slavio. Zavadlav se ne bi dogodio. Ali to, nažalost, nije stanje države u kojoj je živio Kristian Vukasović, niti je to država u kojoj živi Filip Zavladav. Hrvatska je naprosto država u kojoj u ljudi umiru od straha.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
