Piše Vanesa BEGIĆ
Drukčija matematika
Ilustracija
Sve je novo. Drukčije, gore, teže. Rijetki su oni kojima je čaša, vode ili vina, sada polupuna. Sve je drukčije i na svaku se stvar sada gleda drukčije.
Renesansa kulturnih događanja dovela je i do promjene u načinu sjedenja u kinima, kazalištima i drugim manifestacijama. I dakako da broj mjesta koja će moći biti zauzeta ovise o tome u kakvim kombinacijama dolaze ljudi. Nije isto dolazi li primjerice šest ljudi iz istog kućanstva ili šest pojedinaca, svatko posebno. Naime, na taj će se način i odrediti mjesta sjedenja, uz prazna mjesta između, distanca, i - u slučaju dolaska šest ljudi iz istog kućanstva - bit će prodano više mjesta, a osigurati mjesta uz distancu za šest pojedinaca zahtijeva nešto drukčiji pristup. I u nekim manjim gledalištima nije to uvijek lako izvesti.
Dakako, mnogi ljudi niti u ovim trenutcima ne bi sjedili pored nepoznate osobe. Nije rijetko da bi u takvoj situaciji uslijedilo pitanje, "ono" pitanje o cjepnom statusu.
Može li se postaviti takvo pitanje? Tko ga može postaviti? Netko će najnormalnije odgovoriti, netko će, bio ili ne cijepljen, reći što me ima netko pitati ako nije nadležna osoba, netko će se možda osjećati posramljeno, neugodno, a netko će burno reagirati. Svatko će reagirati na svoj način.
U talijanskim se medijima nedavno vodila polemika kada je jedna poznata pjevačica nastupala u emisiji sličnoj formatu "Ples sa zvijezdama", i nakon što je objavljeno da je zaražena, nije odgovorila na pitanje voditeljice o cijepljenju.
S jedne strane, bilo je tu onih koji su odmah stali u obranu pjevačice, ističući da što ima tko znati o nečijem privatnom životu, zdravstvenom stanju, bolestima, poteškoćama, da je to privatna stvar i da se već tako i tako insistira na GDPR-u gdje treba i gdje ne treba, i zašto toga ne bi bilo ovdje. Drugi su rekli da, u slučajevima moguće ili potencijalne zaraze, sve treba biti transparentno. I svi koji su tu bili involvirani, smatrali su da trebaju znati sve pojedinosti o kontaktu i tako spriječiti moguće širenje virusa.
No onda se, smatraju neki, ponovno nameće pitanje slobode, u stilu zašto netko treba znati nešto tako intimno kao što je zdravstveno stanje. Ako se to tiče i zdravlja osoba oko nas, ako se može nešto spriječiti, ili barem, hajdemo reći, ublažiti, zašto tajiti? Pa nije to bolest koju se dobije posjetom javnim kućama ili nekim neprimjerenim ponašanjem.
No, samo pričanje o tome "proizvodi" polemike bez kraja, prepucavanja, predbacivanja, ljutnje i sve ostalo, iako često sam čin korektnog ponašanja može štošta ublažiti, barem djelomično. Barem to saznanje da se učinilo sve što je moguće za zaštititi druge.
I zašto ne biti korektni, radi drugih, radi nas samih, jer je to, ili, preciznije, jer bi to trebalo biti, nešto najnormalnije?
Nerijetko se dogodi i da se ljudi ljute jedni na druge zbog toga, krive zbog prijenosa virusa, računaju se i broje dani od posljednjeg susreta, gdje, zašto, kada, kako s kim, zbog čega, koliko dana… Sasvim posebna matematika. A nekad su roditelji odvodili djecu kod djece koja imaju vodene kozice, da "odrade" to dok su mali. No, to je posve druga priča.
Je li je i to bilo na neki način neodgovorno ponašanje, iako se, dakako te bolesti ne mogu usporediti. No, važno je znati da smo uvijek napravili sve da zaštitimo sebe, ali i druge.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
