Možda je stvarno ono najgore sada gotovo, možda sada stvarno slijede bolji dani. Nadajmo se da to nije tek pauza, predah. Sve po malo počinje, živnulo je, a imamo osjećaj kao da je iz prve brzine sve krenulo u treću, a da će se uskoro sve još dodatno ubrzati.

Tek pokoja vijest o onom zlu vraća nas u stvarnost, no oko nas su zbivanja, vjenčanja, počinju putovanja, grupe turista, uz neka ograničenja. Sasvim drukčije nego lani u ovo doba, kao da je svima laknulo.

Nerijetko možemo čuti znance kako komentiraju cijepljenje, reakcije na cjepiva, nus-pojave, kako je kome bilo nakon koje doze, kao svojevrsni lajtmotiv, kao put povratka u sve ono što smo imali i što ćemo (nadajmo se) opet imati. Čim prije. Susreti ispred punktova za cijepljenje.

Dovoljan je bio đir po Sa(n)jmu knjiga, pisci iz raznih krajeva koji se susreću nakon više od godinu dana, zagrljaj, veselje, suze radosnice. Kao da je prošlo puno godina, kao da se ništa nije promijenilo, a promijenilo se sve. Doslovno. Cijeli svijet. Pitanje je samo koliko smo naučili, i hoćemo li više cijeniti sve što smo imali, odnosno što opet po malo imamo. Jesmo li se kao ljudi promijenili, postali empatičniji, bolji, skromniji, okrenuli se važnim stvarima? Najbolji odgovor na to pitanje može biti da se dobrota javlja - u tragovima.

No, s druge strane, popis izgubljenog i propuštenog je jako velik. (Barem) petnaest mjeseci je otišlo, nestalo, isparilo, iako nas uvjeravaju da se sve dešava s nekim razlogom i da treba iz svake, pa i najcrnje situacije, izvući ono najbolje. Ako takvo nešto (još) postoji.

Svi se nadaju da je ovo bila zadnja školska i akademska godina u ovom obliku i da će ubuduće sva nastava biti uživo. No, pitanje je, koliko se izgubilo, koliko će jednoga dana te generacije biti zakinute, ne samo za konkretno znanje, već i za određene vještine.

Pomislimo na studente glazbe koji su svirali online, iz svojih domova, i putem vibera, messengera, čega god potom pokazivali svojim profesorima umijeće sviranja, uz sve moguće tehničke poteškoće, padanje linija, prekide, a ipak - treba pokazati tehniku sviranja, dinamiku, preciznost, pianissimo, fortissimo, a ono, prošao kamion, autobus, linija pala. I kvaliteta zvuka bila, recimo, relativna. Čulo se što se čulo. Neki zvuk.

Koliko su svi budući frizeri, kozmetičari, maseri, medicinari i brojni drugi kroz čitavo to vrijeme bili zakinuti za štošta, kod nas i u cijelom svijetu? Uz sav trud nastavnika, nastava online, posebice za praktične stvari, ima svoje rupe. Za neke stvari nastava online može biti jako dobra, no nikada ne za sve, koliko god se o tome teoretiziralo.

Dobri učenici ostali su zakinuti za detaljnija objašnjenja za sve što nastava uživo omogućuje - isto vrijedi i za studente, a oni slabiji i nezainteresirani, kojima je upravo školska disciplina itekako potrebna, dodatno su popustili i pronašli sve moguće načine varanja.

Treba ponovno vratiti pravu motivaciju, a motivacija se sastoji i u konfrontaciji s ostalim učenicima/studentima, gdje dolaze do izražaja ambicije, nadmetanja u pozitivnom smislu, kompetitivnost, što je vrlo važno tijekom raznih faza razvoja mlade osobe.

Ako ćemo za nekoliko godina svi imati čudne frizure, bit će krivi frizeri koji su imali nastavu online, ali, možda će to biti nešto "in", no što ako se opet javi kakvo zlo, i ako nas budu cijepili "online" medicinari? Recimo još jednom, ne ponovilo se ništa loše i nikada više.

A silne misli o dobroti, obećanja da će svi nakon što sve završi biti dobri, divni, krasni, ostao je (uglavnom) na riječima, a dobrota - u tragovima.

Povezane vijesti

• Da nama bude zdravlja
• Grad svjetla
• Jezični otok