Piše Robert Matteoni
Delete društvenih memorija
Ilustracija
Nije da sam očekivao nešto drugo, ali ono, razočara čovjeka. Ne mora značiti da je u pravu, ali barem se ne može nikome uskratiti da bude razočaran. U proračunu za 2022. godinu, koji je posložila nova gradska uprava, smanjena su izdvajanja za gradski sport. Kažu mi iz sportske zajednice da će ukupna davanja biti kraća cca 1,9 milijuna, što je oko 10% smanjenje dosadašnjeg sportskog proračuna. Kad je u pitanju natjecateljski sport, dakle klubovi koji predstavljaju naš grad na svim razinama natjecanja u zemlji i inozemstvu, Pula je za to predvidjela 5,8 milijuna kuna. To je oko 5% manje od inače oskudnih novaca koji se izdvajaju za naše sportaše i sportašice. Generalno ovo doživljavam kao najnoviju potvrdu marginalnog doživljaja pulskog društva prema sportskom pitanju.
Kako utjecaj na društvo u odlučnom intenzitetu imaju oni koji upravljaju gradom, prilično je jasno da perspektive za sportska društva neće ni ubuduće biti ružičasta. Tradicija je to, po mom iskustvu prepoznata u proteklih 40-tak godina, a po dokumentiranim svjedočanstvima i više ranijih dekada. Ovdje kao da nema plodnog tla za društveno uvjerenje kolika je važnost sporta. Ni za temeljnu odrednicu o poticanju općeg razvoja ideje koliko je važna praksa da se u zdravom tijelu razvija zdravi duh. Još manje se promišlja u kontekstu atmosfere u gradu i među mladima koliko je važno imati natjecateljske izraženije vrijednosti. S njima se promiče sportska privrženost među djecom i tinejdžerima, potiče bavljenje fizičkim aktivnostima i afirmira rekreativna praksa.
Puli je sve preče
U Puli je uvijek nešto preče od sportske problematike. I nakon svega logično se nameće zaključak kako je zapravo iluzija očekivati da bi se u tom smislu nešto moglo promijeniti. Iznova ću istaći da je za razliku od sličnih razočaravanja u proteklim dekadama, pogotovo prije 30-40 godina, ovo epoha kada praktično odumire kasta sportskih entuzijasta. Onih koji su u svim nekadašnjim neimaštinama, gradskim marginalizacijama sporta, neumorno kopali, rudarili, dosađivali po svim institucijama i tvrtkama, da bi izmolili sredstva za preživljavanje. Danas, budimo realni, tko će to raditi kada je ionako interes za bavljenje sportom u dramatičnom padu. Direktna je to posljedica procesa marginaliziranja sporta, koji je osuđen na status nužne muke umjesto logičnijeg pristupa kao nužnoj potrebi.
S takvim sam neraspoloženjima otišao po dašak retro entuzijazma, onog koji je krasio sve još od početaka "Ulice" krajem 1970-tih godina. Nisu se još zahuktale one najatraktivnije utakmice, ali opet, "Ulica" je kao profinjena Stara dama koja se i dalje jako dobro drži u ovim anti-sportskim vremenima. Bio sam akter, gledatelj, kroničar, navijač na "Ulici" kroz proteklih 40-tak godina, ali se taj dobar osjećaj družbi u Domu sportova zadržao. Zašto nam turnir u malom nogometu, unatoč promjenama državnog okvira, društvenog uređenja, globalnih tehnoloških i inih revolucija, mijene imena dvorane i čak i ovog čuda od pandemije, iznova ostaje drag, emotivan izlet, i nadasve uspješan prosinački masovni tulum? Djeluje mi jednostavno objašnjenje. Turnir "Moja ulica, Moja ekipa" je od prvog dana proizvod ljubavi naših sugrađana za sport, potrebe kvartovskog i posljedično gradskog identificiranja, i privrženosti zajedničkoj družbi te lakšoj djelidbi tereta svakodnevice. Iznad svega "Ulica" je zadržala svoj identitet i društvenu (ne samo sportsku!) vrijednost zato jer ju akteri, građani, sami financiraju i organiziraju. I taman da bi svi gradski vladari u nekom imaginarnom filmu bili institucionalno protiv održavanja tog događanja, "Ulica" se ne bi mogla ugasiti. Zato je uspjela prebroditi posljedice višegodišnje pauze i potom opet uskrsnuti kao jedan od najvažnijih gradskih događanja.
Deletiranje gradske memorije
Nažalost, jednu dobru vijest odmah naslijedi prateća loša priča. Prije nekoliko tjedana sam se iznova osvrnuo na devastaciju, doslovnu, a i na planu gradskog duha, kultne Piramide. Kao da je to bila nesvjesna najava onog što ćemo doznati ovih dana, a to je da se jedno, po snazi pojma kulta višestruko jače gradsko okupljalište svih generacija Puljana i Puljanki, te njihovih gostiju, zatvara. Nekad nam je to bio disco club, nekad rock klub, ali uvijek je to zapravo bio Uljanik. U vremenima moje generacije, a vjerujem da je to bilo i prije i poslije, dovoljno je bilo kazati vidimo se u Uljaniku. Nije bilo potrebe tumačiti što je to. Uljanik. Uzbuđenje prvog transfera iz Marelice preko puta u Dom Uljanik bio je kao svojevrsni pokazatelj odrastanja i sazrijevanja statusa.
Gužva na cesti preko petkom i vikendom, ljeti gotovo svakog dana, znani lik u biljetarnici, znani momci s crvenom trakom oko ruke dvije stepenice iznad, i onda, napokon i ulaz u raskošnu percepciju terase naše mladosti. Zimi kao predsoblje pred ulaz u napućenu i uvijek zadimljenu te vruću dvoranu, priličnu socrealističkoj vizuri. Ljeti kao neponovljiv ambijent za dobre osjećaje što si tamo, i dobre vibre koga ćeš sve sresti. Bio rock, disco, pop, a vrtjelo se uglavnom ono što je bilo u trendu, uvijek je bilo smisleno kod DJ Grimania. Kad iz današnjeg kuta gledam taj prostor, pored kojeg često prođem, ne vidim betoniranu plohu i binu, drugačije ulaze i grafite, a vjerojatno i različiti protokol općeg funkcioniranja "unutra". Kroz okrugle otvore ograde vidim sve ono što je činilo mladost 1970 i 80-tih. Vidim sve znane i neznane koji su tamo plesali, pjevali, šetali kao po diktatu "u đir" da bi iznova vidjeli simpatije, pronašli prijatelje, društvo ili jednostavno bolje mjesto. Vidim sve one bendove u čijim smo koncertima uživali. Vidim sve one večernje modne revije kad bi se vraćali iz Trsta, nerijetko direktno s puta, jer nove krpice, rifle, espadrile, tenisice, trebalo je prošetati terasom naše mladosti. Sada, kaže se hladno i bez sentimenta prema memoriji našeg grada, to se briše. Delete. Još jedna memorija koja je tumačila naše življenje u gradu, koja je doslovno zvala u centar grada bez ikakve reklame i motivacijskih priča, eto, i ona ulazi u sferu imaginarne prošlosti.
Osamljene gradske štorije
Naposljetku, eto, i samački dom, tamo pored ekonomske škole, kaže se kao da pričamo o lego građevini, rušit će se. Bio sam sretan mladi čovjek kada sam igrao u Uljaniku od 1981. do 1985. godine. Nismo imali stadion na kojem igrati, ali bila je super klapa u tom Uljaniku. I jako dobri ljudi koji su vodili klub. Svi su bili uljanikovci, i imali su i tu privrženost za nogomet. U samačkom domu, stepenicu dole u odnosu na razinu onomad Tršćanske ulice, gdje je nekoć bila i mala poštanska jedinica, bio je mali i prilično uski ulaz u prostor prizemlja tog doma. Kad sam prvi put ulazio činilo mi se da će to biti neka ostava, i već sam bio nostalgičan i one hladne, često bez tople vode svlačionice podno zapadne (srušene!) tribine gradskog stadiona. Tamo smo odrastali do 18. godine, a ovo je trebao biti korak naprijed, u zrelost. Dočekao me, kao i još nekoliko novaka, prvi Mile Koljančić, tada predsjednik, pa trener Ivo Pržiklas, pa ondašnji tehniko Nenad Gvozdenović, pa si nakratko stekao dojam da si važan igrač. To je bila atmosfera Uljanika. Koju su odmah upotpunili oružari, Aco Milović i Ivan Paćelat, pruživši opremu kakvu smo si u Istri mogli samo sanjati. A svlačionice, lijepo uređene, prostrane, a kupatila tri put veća nego na gradskom stadionu, tople vode koliko ti srce želi. Kakav je to užitak bio, kao i godine druženja unutar prostora i prepričavanja svakodnevice škvera, grada, disca, ljutnji na trenera ili suce. Kao i sjedenje na zidiću ispred doma, gdje smo u proljetno i ljetno vrijeme, provodili puno vremena u pričanju i druženju kao da nam je to najvažnije mjesto.
Eto, i to će rušiti i deletirati. I ta će memorija mnogih generacija uljanikovaca otići, kako ono kažu, u ropotarnicu povijesti. Valjda to tako mora biti. Ljudi to odlučuju, i bit će onako kako kažu ljudi.
Emocije i sjećanja ostaju u nama.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
