Oko 200 omladinaca i omladinki s Bujštine sudjelovalo je prije 35 godina na zadnjem sletu u Beogradu, u čast proslave Dana mladosti i rođendana druga Tita. Nakon 1987. ukinut je taj indoktrinirajući (?) model masovne proslave, kao i predaja štafetne palice s rođendanskom čestitkom drugu Titu. Danas se možemo slobodno osvrnuti na ono razdoblje prije devedesetih i svi će biti u pravu ili krivu u podjeli mišljenja o tim događajima, ovisno o svom percipiranju moralnih vrednota i interesima. Dakle, dogodilo se što se dogodilo, prošlost je ono što ostaje iza nas, ali u onima, rođenima pedeset i neke te šezdesetih godina prošloga stoljeća, ostao je duboki trag jedne romantičarske i idealizirane mladosti u (bes)kraju.

Kolektivna sjećanja

Jedna engleska izreka veli: "The best time of life is always now" ili "Najbolji trenutak u životu je uvijek sada". Naravno, treba dodati, ako taj trenutak živimo u skladu s našim godinama i mogućnostima. Pa ipak, svakome od nas, s dodavanjem godina životu, lijepo je prelistati stranice prošlosti i dozivati u pamet uspomene. S razvojem aktualnih događaja u Hrvatskoj, kao i globalnoj stvarnosti, oni vremešni, uspoređuju recentnu pojavnu stvarnost s onom koja im se čini dalekom samo na kalendaru i biološki. Neke od uspomena još su jednako svježe kao da smo ih jučer proživjeli. Predivno je biti vlasnik te memorije pohranjene u jednu malu kutiju uma koja sadašnjost i ostatak života čini smislenijim. Da nije tako, čovjek izbrisanih sjećanja bio bi poput knjige praznih stranica.

Najbolji dan za kolektivno sjećanje na jednu prohujalu mladost ili Dan mladosti nedvojbeno je 25. svibnja, koji se do konaca osamdesetih godina prošloga stoljeća slavio kao praznik mladosti generacija i generacija rođenih u jednoj velikoj zipki, made in Jugoslavija, koja se još ziba u sjećanjima masa s ovih prostora. A slavila su se dva rođendana. Onaj (novokomponirani) Titov i svih omladinaca SFRJ. Na taj bi se dan u toplim večernjim satima milijuni mladih Jugoslavije okupljali ispred malih ekrana i bivali virtualno (samo što još nisu znali za taj termin) umreženi uz pomoć najpopularnije TI (televizijske industrije) "Rudi Čajavec" ili EI/RR Niš, a kasnije i Iskre, u jedinstvenom osjećaju pripadanja jednoj ideji koja je u štafetnoj palici pretrčavala Jugoslavijom do svog konačnog odredišta - stadiona JNA u Beogradu, gdje bi se u megaspektaklu – sletu slavila ta ideja.

Mnogi među njima se danas ne bi vratili u svoju staru (mladu) kožu i posprdno, pa čak i neprijateljski gledaju na ondašnje doba i onu maštovitu ikonografiju (koreografiju) kao da su već tada slutili i znali što nam nadolazeća povijest sprema u toj zemlji nastaloj iz krvave bajke. Možda su pripremali u zasjedi ulet u višestranačje i preuzimanje vlasti u nekoj novoj krvavoj bajci?! Brojni od tih dionika danas negativistički komentiraju moralne vrijednosti i rodoljublje iz tog doba govoreći da je sve bila puka i velika farsa. Međutim, s odmakom vremena, svjesni cikličkih pojava u društvu, ne možemo zaobići pitanje nad pitanjima: "A može li i ovakva država kroz pedesetak godina postati također farsa za koju su na oltar domovine uzalud položeni brojni mladi životi? I je li za Hrvatsku "golu i bosu" bilo vrijedno žrtvovati se?" Reklo bi se, nakon kletve kralja Zvonimira, da je ovo pitanje totalno neprihvatljivo ili čak sramotno, no zar ne postaje očito da se u životu mnoge pojave relativiziraju, a sam život pretvara u jednu neprekidnu borbu dobra i zla u kojoj junaci danas postaju antijunaci sutra, a antijunaci jučer postali su junaci danas. I tako se vrtuljak povijesti okreće u nedogled, a povijest je naša učiteljica života. Za koga?!

Miris truleži i propasti

Kao protagonistica brojnih omladinskih događaja bila sam i voditeljica delegacije sudionika omladine Bujštine (OK SSOH Buje), učenika trećih i četvrtih razreda Srednjoškolskog centra Vladimir Gortan Buje na posljednjem održanom sletu održanom 1987. povodom Dana mladosti uz predaju zadnje štafetne palice na stadionu JNA u Beogradu. Već tada je nešto treperavo u zraku mirisalo na trulež i propast, što se naziralo u malim pojavama i događajima onih dana, ali naša mladost i iskrene namjere nisu nam dopuštale da sebi samima to priznamo ili postavljamo previše pitanja u dotad bezbrižnom životu. (Ne)slućeni prizvuk pesimizma je samo godinu dana kasnije eskalirao ukidanjem proslave Dana mladosti i trčanja štafete. Nakon tog su sleta zauvijek ugašena svjetla reflektora na Dan mladosti i spustio se gusti zastor na sve one neponovljive umjetničke pokrete režirane u duhu bratstva i jedinstva, s ciljem demonstriranja povezane snage mladih generacija iz svih krajeva Jugoslavije.

Prethodno je omladina Bujštine mjesecima uvježbavala svoju parcijalnu koreografiju na umaškim i bujskim stadionima za finalni nastup u Beogradu. Njih dvjestotinjak bili su dio cjelovite skupine sastavljene od mladih iz drugih krajeva države koje bi se u Beogradu sjedinile u svojoj glazbeno-plesnoj točki. Mladi Bujštine su plesali u istoj numeri s mladima iz Velike Kladuše (BiH), Bijeloga polja (Kosovo) i nekog grada (?) iz Makedonije. Uzbuđeni i ushićeni stigli smo vlakom Kopar – Beograd dva tjedna prije proslave Dana mladosti na naše novo odredište, Bubanj Potok, vojnu bazu sa periferije Beograda gdje smo bili smješteni u vojnim barakama. Potok je žuborio u blizini, a ujutro su nas budili "arogantni" paunovi koji su se kitili svojim raskošnim perjem. Naši su klinci odmah odskočili po svojoj drugačijosti. Izvanjskoj. Odjeveni u šuškave plave i bijele trenerice sa natpisom OK SSOH Buje privlačili su veliku pozornost. Naime, bile su to prve trenerice takve vrste, napravljene od PVC materijala koje su se pojavile na jednom sletu.

Pod utjecajem modnih trendova iz Trsta i odjeveno su djelovali kao avangarda sa zapada Jugoslavije. "Vidi se da ste sa zapada" tepali su nam neki vojni zapovjednici, oni sa puno epoleta na uniformama u Bubanj Potoku, ne želeći izravno reći da smo okrenuti kapitalističkim simbolima. Mladi, srećom, u svome ponašanju nisu osjećali tu različitost, jer se u to doba nisu dijelili i razlikovali po klasnoj podjeli. Druženje, solidarno ponašanje, humanist, prijateljstvo i zajedništvo bile su uporišne točke moralnog odgoja i vodeći postulati ponašanja u životu. Usvajali su ih bez krzmanja, kao jedino ispravne.

Sve to je najbolje dolazilo na vidjelo na probama gdje bi se svojski, svi kao jedan i jedan kao svi, trudili da na svoj praznik mladosti najperfektnije izvedu ponosno svoju točku. I zato su vježbali i usavršavali koreografiju danonoćno, bez prigovora, puna dva tjedna sve do finalne večeri 25. svibnja. Radovali se nastupu s tisućama mladih iz svih krajeva Jugoslavije. Plesali euforično i poletno. Nošeni istim žarom i s istom željom- zadiviti Jugoslaviju i biti najbolji. Ruku na srce, valja priznati da su to bili veličanstveni prizori, ma koliko god se danas neki trude nazvati svojevrsnom manipulacijom s mladima u totalitarističke svrhe.

Oni su vježbali puno emotivnije i poželjnije, nego što se danas vježba po javnim površinama kolektivno zumba ili kojekakvi trendy tjelesni pokreti uz zgodne fitness trenere/ice u svrhu podizanja svijesti o važnosti fizičke ljepote tijela, usput i zdravlja. Onda su mladi vježbali strastveno, bez foliranja i zavođenja, ili razmišljanja o bildanju mišića. Navečer bi iscrpljeni pronalazili još   snage i za međusobna druženja te noćnu zabavu u naselju. Ali sve u granicama pristojnosti i primjernog ponašanja. Vjerujem da svi oni još pamte taj slet po jednom neponovljivom iskustvu. Megaspektaklu kojeg su s ostatkom mladih iz cijele Jugoslavije sa žarom stvarali. Ne toliko ideološki nadahnuti, koliko neopterećeni podjelama i željama za masovnom i jedinstvenom, originalnom zabavom, te istodobnim stvaranjem novih, opipljivih, dugotrajnih prijateljstva.

Suptilne provokacije

Zadnji se slet 1987. odvijao pod tematskim nazivom: "Upalite svjetla" (nešto se dešava i tvoja se sudbina rešava), štafetna je palica bila izrađena od pleksiglasa i suvremenog dizajna, čime je odskakala od standardiziranih. S današnje točke motrišta bili su to zloguki simboli početka rasapa Titove Jugoslavije. Čak je i plakat za proslavu tog Dana mladosti trebao osvanuti kao redizajnirani plakat jednog njemačkog, nacističkog plakata iz Trećeg Reicha koji je predstavljao novog njemačkog čovjeka. Čovjeka budućnosti.

Sve te suptilne provokacije prodirale su iz omladinske organizacije Saveza socijalističke omladine Slovenije (Ljubljanski dizajnerski atelje Novi kolektivizam) i omladinskog lista Mladine, ali u tom su trenutku djelovale benigno. Živjelo se, i s uzbuđenjem iščekivao samo završni dan nastupa na Danu mladosti. Ali nakon njega je krenula kotrljajuća lavina političkih kritika, skandali i inzistiralo se na dokidanju idolopoklonstva, tj. sletova i trčanja štafete mrtvom čovjeku, drugu Titu, ma koliko god da je još živjela u narodu parola: "I poslije Tita Tito". Nadirao je val novog vala mladih, podržanih od pozadinskih igrača iz Partije koji se nezaustavljivo širio zemljom, da bi se samo tri godine kasnije pretvorio u razoran plimni val vodećih čelnika šest socijalističkih republika i kao cunami pomeo pred sobom sve sletove, štafete, omladinske organizacije, bratstvo i jedinstvo, Savez komunista…i potrganu zibku, Jugoslaviju.

Omladinci Bujštine tog su 25. svibnja 1987. otpratili u ropotarnicu prošlosti veliki dan – Dan mladosti, zatvorivši vrata jedne nečuvene historije koju nije zgazio vanjski neprijatelj, već onaj unutarnji, a mnogi među tim klincima sigurno su te večeri na sletu, izvodeći skupnu koreografiju bili uvjereni da smo jači i od sudbine…

Pantha rei nas podsjeća da ništa nije konačno i da povijest ima svoje zakonitosti koje dovode do velikih obrata i početaka. No, običan čovjek, idealisti i mnogi ljudi u zrelijim godinama, u tragovima svoje mladosti traže odgovore je li se prije živjelo puno bolje i ljudskije, u spoznaji da danas mnogi žive osiromašeno i usamljeno, a druže se intenzivno tek u virtualnom kao nekom paralelnom svijetu. I sve manje je ostalo onih empatičnih prijatelja u stvarnom životu koji bi mogli uskočiti, podmetnuti rame kad zatrebamo konkretnu pomoć. Virtualnih je kao salate, ali i ona je danas poskupjela!

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast