Bilo je to u svibnju prošle godine kada je Istra 1961 igrala finale Kupa protiv Dinama. Prijatelj i ja, oba Riječani koje je život odveo u Pulu, gledamo utakmicu u kafiću Dolce u Pješčanoj uvali, kojeg su tada držali naši znanci Alen i Bobo. Nije da smo ludi fanovi, ali navijamo za Istru, premda je jasno da su šanse male. U kafiću je popunjen još samo jedan stol. Vrijeme je ugodno, ljeto stiže, more se valja u rivu samo nekoliko metara od nas.

Za tim drugim stolom sjedi neko veliko društvo i jako su veseli. Pije se sve u 16, a bome i nazdravlja. Ima ih pet puta više nego nas. Čini mi se da su bili iz Ližnjana, dakle praktički iz Pule, ali na televizor nisu bacili ni najkraći pogled. U jednom trenutku krupni momak digne se sa stola i krene prema nama dvojici. Nogomet, kafić, alkohol i neki mišićavko koji dolazi - ne sluti na dobro. Ali on nam prilazi samo da bi pitao - tko igra?

Dakle, da zaključimo ovu malu dramu koja zapravo uopće nije drama, već više komedija: dok dvojica Riječana usred Pule (Medulina, ok) zure u TV, navijaju za Istru i nerviraju se zbog primljenih pogodaka (a bilo ih je nemalih šest), fetive Istrijane sve to skupa zanima kao snijeg koji je pao u Kazastanu prije 276 godina.

Iako je Rijeka osvojila već šest kupova (a i dva u bivšoj zemlji), u tom gradu na dan finala Kupa u kojem igra Rijeka apsolutno svi znaju da se igra finale Kupa u kojem igra Rijeka. I točka. Ne samo da znaju, nego se uzduž i poprijeko Kvarnera od ranog jutra u zraku osjeti ona posebna, napaljena atmosfera iščekivanja pred utakmicu. Dan kada Istra (koja nažalost nikad nije osvojila ništa) ima priliku konačno nešto osvojiti - u Puli je samo još jedna obična srijeda.

Istra je regija, a i Pula grad, u kojem ljudi vole sport na nešto drugačiji način nego u ostatku Hrvatske. Da sročim to tako, na blagi način. Ovdje se puno hoda, trči, vježba, pliva, biciklira, ali klasično sportsko (čitaj nogometno) ludilo i navijanje - ne postoji. Ili postoji, ali u mrvicama.

Čini mi se da je to možda i najveća razlika između Rijeke i Pule, jer po svemu drugom ta dva grada su prilično slični. Na portalu Novog lista tekstovi o nogometašima Rijeke su među najčitanijima, a na portalu Glasa Istre oni o Istri 1961 među najmanje čitanima. To je tako i gotovo. Netko mi je rekao da se na dan utakmice, pa radilo se i o finalu Kupa, nešto atmosfere može osjetiti jedino u kafiću na stadionu Aldo Drosina. Ne znam je li to istina, pretpostavljam da postoje kafići, na Verudi primjerice, gdje se živo bodri Istru, ali sve je to nažalost premalo. Pula, jednostavno, nije takav grad. Da se razumijemo, i Rijeka je u odnosu na Split pitoma i mirna, ali u odnosu na Pulu je Buenos Aires. I da netko ne bi pogrešno razumio - ovo zapravo uopće nije kritika Pule. Čak dapače!

A kad već spominjemo Split - jučer je u Puli odigrana utakmica protiv Hajduka. Večer prije razgovarao sam sa znancima iz Pule i okolice i pitam ih, onako u šali, hoće li Istra pobijediti Hajduk i tako pomoći Rijeci u borbi za naslov. Rekli su mi otrilike - "ma šta si lud".

U trenutku pisanja ovog teksta ne znam rezultat, ali vi koji ovo čitate znate. Jesu li nas nogometaši Istre iznenadili?

Povezane vijesti

• Zoričić ima pravo birati ljude, sve ostalo su formalnosti
• Zoričićev put u Istanbul i provincijske reakcije
• Peđa Grbin se posrao na socijaldemokraciju