Onaj tko je predsjednika IDS-a Dalibora Pausa uvjerio da se može baviti politikom na regionalnoj i nacionalnoj razini, a ne samo barbanskoj, grdno ga je prevario. Paus nema ni, što se kaže, koliko je crnoga pod noktom za takvo što. Najbolje se to vidi sada kada je odlučio malo propuhati začepljenu IDS-ovu lulu, ali je u pola daha zastao i poplavio u licu. U tome je problem, u njegovom kapacitetu koji ustvari nema. Prvo je pritisnuo crveni gumb, pokrenuvši disciplinski postupak protiv Borisa Miletića, a onda je tek počeo čitati upute čemu taj gumb uopće služi. Zato je sada potpuno pogubljen jer je uvidio da povratka nema, da se crveni gumb ne može opozvati. I onda se, kao kakvo dijete koje je učinilo vragoliju, odlučio sakriti i ne govoriti ništa. Odlična taktika za dijete, ali potpuno kriva za političara.

Dakle, Pausa sam pokušao kontaktirati prekjučer, poslavši mu, kad se nije javljao, poruku da bih htio napraviti intervju s njime. Nisam naveo tematiku, ali logično je da bi dominantno bilo riječi o Miletiću i o nastavku IDS-ove prakse zapošljavanja svojih ljudi bez natječaja po tvrtkama i udrugama čiji su osnivači Županija, gradovi i općine. Ništa. Šutnja. Paus se nije udostojio napisati ni ne želim, neću, pustite me na miru, ne zanima me Glas Istre… Jučer sam mu, pak, ujutro poslao novu poruku u kojoj ga pitam znači li njegova šutnja da ne želi komunicirati sa mnom ili općenito s Glasom Istre.

"Poštovani, hvala na prilici, međutim u stranci smo usredotočeni na nadolazeći Sabor IDS-a, a smatram da smo ovih dana rekli sve što smo htjeli reći. Ako budete zainteresirani, intervju možemo odraditi nakon Sabora", odgovorio je napokon. Drugim riječima, predsjednik IDS-a je zaključio da nema što poručiti javnosti i da mu ta javnost sada i nije potrebna. On si je naložio vatricu u stranci i ne da mu se više izlaziti na friški zrak gdje se može, ne daj bože, nahladiti. No, nisu mediji ovo zakuhali, nisu oni pokrenuli stegovni postupak protiv bivšeg predsjednika IDS-a, nisu oni ostali bez izvršne vlasti u Županiji. Sve je to učinio Paus. Bilo bi onda u redu i da javnosti objasni svoje odluke. Ne novinarima, ne Glasu Istre, već javnosti u koju se pribrajaju i IDS-ovi birači. Međutim, Paus je odlučio šutjeti i u miru se pripremati za stranački Sabor.

Kakav Sabor i kakva stranka, pobogu? IDS se trese poput nuklearne elektrane u Fukushimi, a on se u miru priprema za Sabor stranke. To je taj vrli novi IDS-ov političar, taj nadograđeni prototip koji će stranku izvući iz neočišćenog svinjca. Malo morgen. Pausova transparentnost pretvara se u gulag. On nikome ne želi otkriti pravi razlog pokretanja stegovnog postupka protiv Miletića. Iz te se stranke tek potiho čuje da se radi o grijehu lažiranja unutarstranačkih anketa. Ako je samo u anketama stvar, potpuno je nejasno zašto o tome Paus ne želi pričati. Kao da se radi o špijunskoj aferi, a ne o stranačkoj tričariji. Uostalom, nije on otvorio nekakav nebitni potkrovni prozorčić time što je rekao da je pokrenut stegovni postupak, već je odškrinuo glavna vrata koja se ne otvaraju svaki dan. I umjesto da to iskoristi za prozračivanje stranke, on ih brzinski zatvara i pušta ustajali zrak da ovlada njime. U redu, mogu shvatiti da se Paus ne osjeća dobrim govornikom, da je nedavno zasjeo na čelo stranke koja je gadno stradala na lokalnim izborima, da tek hvata konce onoga što mu je ostavljeno u amanet, ali sve to nisu prava opravdanja za njegovo nemušto bavljenje politikom.

Drugi je problem taj što političari općenito pokušavaju zauzdati novinare. Postalo je normalno da oni pokušavaju diktirati tempo medijima, da biraju kome će i kada dati intervju. Recentni je primjer Dušice Radojčić iz pulskog Možemo! s kojom je kolega Marcello Rosanda već dogovorio razgovor, ali ga je ona, na dan intervjua, otkazala nakon što je već dobila okvirna pitanja. Nakon toga čak nije ni odgovarala na upite iz Glasa Istre, niti se javljala na brojne pozive. Političarka i predsjednica pulskog Gradskog vijeća valjda je bila uvrijeđena, što li, ona koja je u predizbornoj kampanji htjela izginuti za medijske slobode.

Potpuni izostanak kulture dijaloga i komuniciranja s javnošću nije, dakle, samo Pausov problem. Pitam se što ti ljudi uopće rade u politici. Jer u nju su očito zalutali. Htjeli bi biti junaci i preporoditelji, a nisu u stanju odgovoriti na nekoliko novinarskih pitanja. To ne bi trebalo biti tako teško.

Povezane vijesti

• Sad je i službeno - HRVATSKA JE PROUSTAŠKA DRŽAVA
• Novi predsjednik je dobro prošao - oteli mu limuzine, ali ne i šofera
• Kakav je Bog don Vinka Puljića ako mu je istina tako lažna?