PIŠE HELENA MOSTARKIĆ GOBBO
Dajem otkaz!
Kad govorimo o poslodavcima, njihov glas koji dopire do javnosti odašilje poruku da nude brda i doline, a nemaju koga zaposliti i dati mu pritom plaću u vrtoglavim iznosima. Kada o njima govore radnici, ali i kritički raspoloženi pojedinci, onda se teme okreću na sustavno iskorištavanje tih istih radnika za "siću", pa je protekom vremena ovakav slijed događaja, koji je donio nevjerojatan nedostatak radne snage, bio neminovan. Ima i primjera poslodavaca kojima poslovanje nije dovedeno u pitanje jer su iznašli načine kako biti poželjni radnicima
Helena Mostarkić Gobbo (Snimio Dejan Štifanić)
Nakupi se čovjeku svega i svačega, pa je nerijetko spreman na svakakve poteze koji se u prvi mah mnogima, pa i njemu samome, čine nepromišljenima. Ali, dublje gledajući, zapravo i nisu baš tako impulzivni. Možda je više riječ o sazreloj odluci vezanoj za stanje u kojemu se nalazi, znajući da je ono s određenim vijekom trajanja, bez obzira je li riječ o lošoj vezi, braku, poslu koji guši ili odnosu koji crpi na bilo kojoj razini.
Pretpostavljam da se očekuje da opišem trenutak kada sam došla u redakciju, pogledala kroz staklo na vratima ureda glavnog urednika i zastala. Kao i obično, telefonirao je, šećući tamo-amo i rukom mi pokazao da pričekam. Po završetku telefonskog razgovora, otvorio mi je vrata. Prije nego mi je uručio otkaz, preduhitrila sam ga i u maniri razvikanih američkih filmova glasno viknula: "I quit!".
Premda bi ovakav scenarij razveselio mnoge u redakciji i izvan nje, on se ipak nije odigrao. Riječ je, zapravo, o američkom trendu davanja otkaza koji u posljednje vrijeme bilježi porast, a kod nas se tek nazire. Prema podacima posljednjeg velikog istraživanja provedenog na više od 50 tisuća radnika u čak 44 zemlje, svaki treći radnik u idućih godinu dana planira tražiti povišicu, a svaki peti dati otkaz.
Surova stvarnost
Film surove stvarnosti koji se u proteklih deset godina odigrava na hrvatskoj radničkoj pozornici, opet je - po nama dobro poznatom običaju - napravio duboku podjelu. S jedne strane stoje poslodavci, a s druge radnici. Ali i unutar njihovih struktura navodno postoje struje koje su nepomirljive.
Kad govorimo o poslodavcima, njihov glas koji dopire do javnosti odašilje poruku da nude brda i doline, a nemaju koga zaposliti i dati mu pritom plaću u vrtoglavim iznosima. Kada o njima govore radnici, ali i kritički raspoloženi pojedinci, onda se teme okreću na sustavno iskorištavanje tih istih radnika za "siću", pa je protekom vremena ovakav slijed događaja, koji je donio nevjerojatan nedostatak radne snage, bio neminovan. Ima i primjera poslodavaca kojima poslovanje nije dovedeno u pitanje jer su iznašli načine kako biti poželjni radnicima. Oni znaju da stan, režije i hranu ne plaćamo cerekanjem nego novcem i da ne radimo za pohvalu, nego za iznos koji nam je dostatan za jedan pristojan i dostojanstven život, počevši od ispunjavanja temeljnih životnih potreba, a zatim i njihove nadogradnje.
Kad smo kod radnika, jedan dio njih prima na račun iznose koje zarađuju u inozemstvu. To su oni koji su, potaknuti raznim razlozima i svatko sa svojom pričom, stavili "pinklec na rame" i otisnuli se, po njihovim riječima, "tamo gdje te poslodavac plaća". Postoje i oni koji pristaju na gotovo sve uvjete, pa rade daleko više od jedne smjene dnevno za plaću dogovorenu po zakonskim odredbama, a to je maksimalnih 40 sati tjedno.
No, ima i radnika na koje se poslodavci uglavnom najviše i žale, a to su oni koji, navodno, odbijaju sve poslove i sve ponuđene plaće. Je li riječ o ljudima suviše ponosnim da bi prihvatili iole manju ponudu nego što smatraju da njihov rad vrijedi, ili o onima koji ne žele prekinuti prijavu na zavodu za zapošljavanje odakle im možda kapne koja kuna od naknade, nije poznato do detalja. Ono što je, međutim, poznato jest činjenica da nas bije glas o lijenosti. Navodno se taj glas toliko daleko čuje da pojedinci "prorade" tek kad odu "van", ali se neki zbog istog razloga i vraćaju natrag.
Ludilo koronavirusa
Davanje otkaza uslijedilo je u nešto većoj mjeri nakon dvogodišnjeg općeg ludila koje je donio koronavirus. Budući da se poslovni svijet, a donekle i život općenito odjednom odvijao uglavnom u online obliku, pojavio se i kod nas ne tako uobičajen trend - rad od kuće. Pošto smo doslovno preko noći bili prisiljeni prilagoditi se kao radnici na taj oblik rada, mnogi poslodavci nisu bili široke ruke. Zakonski neregulirane pojave poput naknada za trošenje vlastitih resursa radnika koje su tada izostale, ili bile stavljene na milost i nemilost poslodavaca, bile su dodatni vjetar u leđa za davanje otkaza prvom prilikom.
Lockdown je, paradoksalno, bio zapravo sjajna prilika za jednu poštenu introspekciju, čak i za ekstroverte koji se takvih pojava najčešće groze. Tako su, u preispitivanju vlastitih sustava vrijednosti, dubine odnosa koje smo njegovali i prijateljstava u koje smo polagali nade, na red stigle i naše radne navike, želje i planovi. Objektivan strah od tada posve neizvjesne budućnosti, koja je realno poremetila dotadašnja, ali i planirana kretanja u nekom sretnijem smjeru, ipak je u mnogima pobudio osjećaj da nas je život stavio na kušnju i da je možda posljednji trenutak da učinimo korak prema svojoj općenitoj, ali i profesionalnoj nadogradnji. Oni koji su pročitali znakove vremena, u skladu su s njima i djelovali. Onima drugima je ipak nedostajalo hrabrosti do neke druge prilike.
Iako smo kao nacija iznimno skloni pratiti zapadne trendove, zadržavajući pritom balkanski mentalni sklop koji najčešće i ne propituje niti se kritički osvrće na njihove dobre i loše strane, čini se da ćemo na američke manire o teatralnim otkazima ipak još neko vrijeme čekati, barem što se mnogobrojnosti tiče. Iako, dobrovoljni otkazi se događaju. Davanje otkaza može biti i jest vrlo oslobađajuće, baš kao i svaka prilika za novi početak. Koliko god budućnost bila neizvjesna.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
