Ova dobro poznata izreka uvriježila se u narodima širom svijeta, jer nema stanovnika ove kugle (ili ravne ploče, kako kome) koji je nije osjetio na vlastitoj koži. Ovoj poslovici sjajno bi se pridružila još jedna, ona o vukovima koji mijenjaju dlaku a ne ćud, ali ona zaslužuje neku drugu priču. Čovjek je čovjeku, dakle, spreman učiti mnogo neljudskoga. Ali, ono što je dio tog ljudskog roda spreman učiniti svome spolu, to je zaista fascinantno.

Muškarci koji se susretnu prvi put, bez obzira na to je li ih samo dvojica ili više njih, iako u duši uvijek spremni na borbu poput pijetlova, u stanju su nakon dva popijena piva razgovarati kao stari prijatelji. A možda i prije piva. Kod žena je to, naravno, sasvim druga stvar. Ne postoji intuitivnije, tankoćutnije, požrtvovnije, suosjećajnije ni emotivnije biće od jedne žene. Ali…

Kad se prvi put susretnu dvije žene ili više njih, one se, iako u duši zapravo vape za pravom prijateljicom jer su i same sebi čest neprijatelj, najprije dobro odmjere. Krenu s onim beznačajnim i površnim vizualnim skeniranjem, pa u roku deset sekundi stvore barem isto toliko predrasuda. Ovisno o mjestu gdje se prvi put vide, zaključit će kao iz topa da je druga žena nedovoljno ili previše uređena, visoka, mršava, lijepa, spretna, otvorena, nasmijana, obrazovana ili nešto deveto, a sve to isključivo prema kriterijima subjektivnog dojma. Ali ako je tu još barem jedna pripadnica istoga spola, eto ti u djeliću sekunde savezništva ili bitke u ratu ženskog nadmetanja, za koje ona promatrana ni ne zna da u njima uopće sudjeluje. Ali takva je rijetko naivna. Ili samo sjajno glumi.

Kad krene razgovor među nepoznatim ženama, njihova prava priroda odmah ispliva na površinu. Premda nitko na svijetu ne zna biti tako prijetvoran poput jedne žene, želja da pobijedi onu drugu (u ionako nenajavljenoj, neobjavljenoj i u konačnici nepostojećoj borbi) jača je od svega drugoga. Žena koja je opterećena vlastitim životom odmah će započeti sa samosažaljenjem, a ona koja vlastiti ni nema neće čekati ni trenutka da zabije nos u tuđi, ali i da otkrije novoj sugovornici sve pikanterije o potencijalnim zajedničkim poznanicama, ili nedajbože prijateljicama. Na mjestu okupljanja više od dvije žene, može se saznati više informacija o brakovima, razvodima, odgoju, neodgoju i preodgoju muževa, partnera, djece (svoje/njegove/zajedničke), poslovima, otkazima, potplaćenosti, tajnim radnjama, planovima, susjedskim navikama, prodajama nekretnina, nasljedstvu, pelenama, prehrani, školovanju, napredovanju (preko veze ili kreveta, nikako sposobnošću ili znanjem), daleko više nego što bi se mogle pohvaliti američke i ruske tajne službe zajedno. I sve to na samo jednoj kavi. A što bi tek bilo da je bio u pitanju ručak!?

Ali unatoč tome što su često jalne i zavidne, takve žene su nerijetko duboko u sebi samo vrlo nesretne. I umjesto da jedna drugoj, pa i samima sebi, budu podrška u emotivnom, poslovnom, majčinskom, društvenom i(li) u konačnici jedino humanom aspektu, dopuštaju da ih vode putevi ljubomore koje su isključivo odraz vlastite nerealiziranosti. A ljudskiji pristup žene prema ženi i nije tako težak podvig. Vjerojatno je lakši od stavljanja umjetnih trepavica.

Kad je jedan vuk u opasnosti, odmah se organizira njegov zaštitnički čopor. Kod ljudi je, nažalost, sasvim drukčije. Osjeti li čovjek da mu prijeti pad, povući će za rukav svakoga tko mu se nađe u blizini, a najčešće one koji su ga najviše štitili. Žene u opasnosti nebrojeno puta ostaju u potpunosti same. I zato one koje opstanu i prežive svoju borbu postaju najjače jedinke kojima nijedan čopor ne može baš ništa.

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast