PIŠE BOJAN ŽIŽOVIĆ
Čovjek i virus - dva jahača apokalipse
Sve se u današnje vrijeme rješava za stolom, civilizirano, uljuđeno. Neprijatelje se gađa iz velikih udaljenosti navođenim raketama, neprijatelje se maltretira sankcijama, neprijatelje se ocrnjuje u medijima, neprijatelje se proziva s oltara… Zato valja uljuditi virus, dovesti ga u neku državničku kancelariju, ovalni ured Bijele kuće, posjesti ga pod mikroskop, suočiti ga s padom svjetskih burzi, s cijenom sirove nafte, s tiskanjem ogromnih količina novog novca…
U posljednje sam vrijeme, još prije izbijanja pandemije koronavirusa, često spominjao roman Borislava Pekića „Besnilo“. Valjda nekako čovjek namiriše što mu se sprema ili se sasvim slučajno poklope takve stvari. Bit će ipak da je ovo drugo. Uglavnom, taj roman započinje prologom: "Prodirući u živu stanicu stranog tijela, virus njen sadržaj zamjenjuje svojim i pretvara je u tvornicu za proizvodnju novih virusa. Promjene koje na taj način izaziva u životnoj sredini stanice neusporedivo su dublje i dramatičnije nego što se čovjek smije nadati ikad da postigne u svojoj.
Virus je najsavršenije stvorenje u svemiru. Njegova biološka organizacija nije ništa drugo nego mašina za proizvodnju života u njegovom najčišćem smislu. Virus je vrhunac prirodne stvaralačke evolucije. Vrhunac umjetne je - inteligentan virus. Tvorevina koja ima formu čovjeka a prirodu virusa, vitalnost virusa i inteligenciju čovjeka. Simbioza virusa lišenog besciljnosti i čovjeka oslobođenog ograničenja vladala bi prirodom, kojoj oboje služe samo kao gnojivo."
Prođu me trnci od pomisli što bi ovaj ubojiti dvojac, da sklopi takav đavolski pakt, bio u stanju učiniti. Čovjek i virus, dva nesavršena uništavača, koja zajednički mogu natjerati i svemir da ode u karantenu. Kakav Darth Vader, on bi bio mala beba za ovaj dvojac.
Zašto onda ne potpišu pakt? U redu, tehnički je to doista nemoguće, virus je nepismen, ne govori niti jedan jezik, uopće se ne glasa. Ali to su samo tehničke tričarije, valjda postoji neki i njemu razumljivi način komuniciranja. Sve se u današnje vrijeme rješava za stolom, civilizirano, uljuđeno. Neprijatelje se gađa iz velikih udaljenosti navođenim raketama, neprijatelje se maltretira sankcijama, neprijatelje se ocrnjuje u medijima, neprijatelje se proziva s oltara… Zato valja uljuditi virus, dovesti ga u neku državničku kancelariju, ovalni ured Bijele kuće, posjesti ga pod mikroskop, suočiti ga s padom svjetskih burzi, s cijenom sirove nafte, s tiskanjem ogromnih količina novog novca… Pritom mu ne smijemo zanijekati njegovu ubilačku narav, već mu pažljivo objasniti da zajednički možemo ubijati učinkovitije, svrsishodnije. Virus i čovjek, rame uz rame protiv svega što pokazuje znakove života. Dva jahača apokalipse.
Možda bi to u njemu pobudilo samilost, možda bi shvatio koliko je ovaj njegov sadašnji pohod destruktivan i štetan za naš način života, za našu špekulativnu ekonomiju. Samo mu treba objasniti da je on čovjek, a da je čovjek zapravo virus, da je ta granica vrlo tanka, nevidljiva poput njega samoga.
U tom bi mu trenutku trebalo tutnuti neku kapljicu sline da se malo razmnoži, a zatim ga unijeti u tijelo pregovarača i promatrati što se događa, je li pristao na uljuđivanje ili nije. Ako nije, pregovarača upucati. Tako se to rješava. Ne kojekakvim karantenama, izolacijama…
Jer virus je tempirana bomba, atomska, hidrogenska… Uglavnom, bomba. Ako se s njim ne uortačimo, ne piše se ljudskom rodu dobro. Može biti i peti ortak, nije problem. Može dobiti i dionice na njujorškoj burzi, u Hrvatskoj i kakvo poduzeće iz pretvorbe & privatizacije. Sve mu možemo omogućiti. Njemu i njegovim jatacima.
Lako će se taj naš rod naviknuti na život bez prašuma, s ozonskim rupama. Pomirit će se i s otapanjem ledenjaka, podizanjem razine mora, s poplavama, potresima, olujama, lavinama, kaštijunima, ali ovaj nevidljivi, što li je već, predstavlja veliki problem. Njega valja upristojiti, počešljati mu one resice na glavi, nahraniti ga, odjenuti, zavezati kravatu. Da liči na nešto, a ne da neuredan luta svijetom i sije strah kao da je barbar, a ne Džingis-kan među osvajačima stanica.
Zato za stol s njim, zaprijetimo mu ako ne ide drugačije, u tome smo dobri, stavimo ga pred zid, zapucajmo, složno, Amerikanci i Rusi zajedno, nek' se ori iz strojnica, neka se čuje glas humanosti. Mi smo ljudi, a on je virus. Mi smo veći, on je manji. Neka ga Trump zdrobi u svojoj šaci, neka ga Putin odalami nogom. Mi to možemo. Uvjeren sam da možemo.
Doduše, možemo proizvesti i cjepivo, prevariti virus, učiniti ga nebitnim. No, što onda? Čekati neki drugi da nas opet smjesti u karantenu? Ne, valja ili postići dogovor ili hrabro poginuti u bolničkom krevetu. Postoji i treće rješenje, a to je vakcina protiv nas samih. U tom nam slučaju uspjeh ne gine. Bitku sigurno dobivamo. A virus će svoj pohod morati nastaviti sam. "Rođen da umre tek kad ostane sam, kad ne bude više smrti od koje bi mogao živjeti. Ovoga puta čovjek mu se ne može oduprijeti. Mogao bi to jedino Aresteus, sin boga Apolona, ali se u stare bogove više ne vjeruje. Zato je mirno krenuo da ispuni sudbinu - da mori i umre", piše Pekić.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
