Ilustracija
Početkom adventskog razdoblja svakim danom smo sve bliže i bliže Božiću te Novoj godini, odnosno najpoznatijem blagdanskom dijelu godine. Odnos prema blagdanima i slavlju je kod ljudi vrlo različit. Istina, ne radi se samo o tome tko, kada i kako slavi Božić te slavi li ga uopće, nego o odnosu prema blagdanima i slavlju općenito.
A to su već drugi blagdani u drukčijem tonu, bez velikih masovnih slavlja. No, kako sada stvari stoje, trebali bi biti nešto bolji od lanjskih, iako sve ovisi o tome kako će biti "raspoložena" ona sićušna bića grčkog imena. Alfa, beta, gama, delta, pa preskočena neka slova…
Ukrašavanje grada, blagdanske pjesme, kuhano vino i fritule označavaju da je počelo odbrojavanje. Odbrojavanje do poklona, sarmi, lijepih želja i neizostavnog Kevina. Koliko je taj Kevin bio sam u kući, mora da je jako često bio u samoizolaciji i da je bilo puno valova. Postao je gotovo dio tradicije, članom obitelji tijekom blagdana. Treba mu spremiti i pokoju sarmicu.
Odnos prema blagdanima je, neovisno o koroni, krizi i ostalome uvijek bio različito percipiran, dok su neki jedva čekali blagdane, ukrašavanje, za druge je to razdoblje bilo najtužnije u godini, a blagdanske su pjesme i ukrasi kod njih stvarali tugu, sjetu, podsjećali na prolaznost vremena, naveli na pojačano promišljanje o problemima, rastao je osjećaj neprilagođenosti koji je bio je još jači u tim trenutcima kada se svi ili skoro, prividno ili ne, vesele.
Čemu se veseliti, pitat će se neki, kada je sve tako neizvjesno, teško, zar se treba veseliti novim varijantama, mutacijama, ponavljanju grčkog alfabeta, još jednoj neizvjesnoj godini, valovima? Za druge je pak čaša gotovo pa uvijek polupuna i reći će da se možemo veseliti promjenama, da nova godina možda donosi i kraj sadašnjih problema i nešto posve novo, odnosno nešto posve staro, ponovno ljepše, bolje.
A ukrasi po gradu, to je pak posebna priča, oduvijek. Dok dio građana komentira da bi bilo bolje utrošiti ta sredstva na nešto korisnije, pametnije, pomoći potrebitima, nahraniti gladna usta, po drugima je oduvijek to bio dio blagdanskog obilježja, za stvoriti ljepšu atmosferu, pridonijeti blagdanskom ozračju, da ako je već sve tmurno i tamno, barem to djelomično popravi raspoloženje, da razveseli makar djecu.
Da barem djeca ne budu zakinuta za malo veselje i privida normalnog, da se ljudi koliko-toliko, u granicama mogućeg i dozvoljenog, malo druže, popričaju, provedu koji ugodan sat u ljepšem ambijentu, i zaborave na probleme, viruse, bakterije, klice, loše vijesti, poskupljenja i ostalo.
Nije lako svima udovoljiti, niti malo, a kada smo već kod blagdana i želja, možda bi najljepša želja za 2022. bilo da bude (barem) kao 2019. A ukrasi i ostalo neka budu svjetlo prema kraju mračnog dvogodišnjeg razdoblja. Doba mraka, tmine koju nisu prouzrokovali niti političari, niti savezništva, stranke, izbori, odabiri, nego nešto toliko sitno, golim okom nevidljivo, ali tako snažno, da je promijenilo živote i svijet. Zauvijek.