Toliko se govori o vremenu prije korone, kako se nekada živjelo, kad nismo bili svjesni kako nam je sve bilo puno ljepše, jednostavnije, lakše, i prije svega sigurnije i bezbolnije.

Kad se moglo izaći iz kuće bez maske, covid potvrde i dezinficijensa, vlažnih maramica i voditi računa o čarobnim riječima - dva metra. Ne budimo crnohumorni, ne ispod zemlje, nego - distance. Skok u dalj. Dalje od virusa. A virus sve brži i brži. Uz ponavljanje slova grčkog alfabeta. Čekajući da dođe omega. I da se onda ne krene ispočetka.

No, kakav je bio svijet prije interneta, mobitela, pametnih telefona, vibera, whatsappa, messengera, Facebooka i svega ostalog? Je li je tada bilo bolje jer su se informacije sporije širile, nije bilo toliko nepotrebnih podataka i živciranja zbog svakakvih komentara na društvenim mrežama? Što se manje zna(lo), to je (bilo) bolje?

Nekad su se u doba blagdana dobivala pisma, čestitke, razglednice, a danas poštari donose (uglavnom) samo račune, opomene, kazne, ovrhe i slično. Čestitke su postale (isto tako uglavnom) raritetne, sve su češće dio kakvih muzejskih zbirki, odnosno nešto što se nekad pisalo, a sada se (samo) spominje. Puno je izložbi u posljednje vrijeme posvećeno upravo čestitkama i razglednicama, kao i publikacija koje govore o njihovoj povijesti i značaju.

Kao da je to bilo nešto (pra)davno, a do prije nekih dvadesetak i više godina bile su dio svakog poštanskog sandučića, svake obitelji, nešto najnormalnije, što se čuvalo, gledalo, pazilo…

Zašto pisati pismo, osobno, personalizirano, kupiti kuvertu, otići poslati, kad se može svima poslati gotovo pa istu poruku putem neke mreže brzog komuniciranja, ili, još jednostavnije, odabrati neki slatki emoticon koji će se proslijediti svima, bez puno truda, jer važno je sjetiti se, a u kakvom obliku, postalo je puno manje važno. Poslati svima srca, sunca, jelke, poklone u vidu kakve smiješne, slatke sličice je očito puno jednostavnije nego osmisliti par prigodnih riječi za baku, tetku, prijatelja, rođaka…

Pa ni blagdani nisu što su nekada bili - odnosno okupljanje obitelji i najbližih u ugodnoj atmosferi bez previše pompe.

Užurbanost, konzumerizam, razni crni petci, akcije, sve je to postalo sastavni dio blagdana, kao i višak kilograma, hrane, (prividnih) blještavila, a izgubila se njihova osnovna bit, povijesni značaj, izgleda da je postalo važnije tko je što kupio, tko je kakav poklon kome kupio i zašto. Tko je kome čestitao izgleda da mora biti istaknuto urbi et orbi, a pisma su se "izgubila" putem.

Sve to u želji da čestitke budu čim brže i jednostavnije. S druge strane, koliko se svakodnevno vremena izgubi na društvenim mrežama, kontrolirajući lajkove, statuse, tko je kome što, kada i kako čestitao, da bi se za to vrijeme mogao napisati vagon personaliziranih čestitki.

Kolikogod banalno zvučalo, masa nepotrebnih podataka, površnih informacija i drugog oduzima toliko vremena, da su nekima zbilja dani prekratki da se sve stigne. Jedna poruka vuče drugu, valja pregledati mejl, viber, poruke čestitati… Je li je jednostavnije čestitati 150-200 osoba virtualno, brzinski blagdane, ili pak vlastoručno napisati pet-šest osobnih čestitki?

Povezane vijesti

• Struku prepustiti struci
• Čekajući Kevina
• Nešto usred ničega