Puljani se u prvom redu plaše riječi Puljani. Oni žele biti Puležani. I neka, imaju pravo na to. Doduše, jezična pravila jasno razlikuju jedno od drugog: Puležanima se smatra samo autohtono stanovništvo, ali se i ono, u paketu sa svim ostalim stanovnicima, naziva Puljanima. Bilo to nekome pravo ili ne. Ista je stvar s nazivom za izražavanje regionalne pripadnosti - Istrani ili Istrijani.

Međutim, puno veći strah krije se u onima koje u svakodnevici susrećemo kao velike govornike čija pozornica, uglavnom, nije veća od njihova četiri zida ili u javnosti ne ide dalje od stola za kojim piju kavu. Tamo takvi mikroskopski seciraju sve po redu: od svojih i tuđih brakova i priležnika te sjajnog odgoja svoje djece nasuprot ostalih razmaženih derišta, preko pravdi i nepravdi vlastitih i onih drugih radnih mjesta, kolega, šefova, isplaćenih i neisplaćenih plaća, manje ili više svijetle budućnosti, pa sve do banalnosti u kojima oba spola u najstarijoj stereotipnoj priči žele u nekoj nevidljivoj borbi pobijediti svoj "rod"; žene u ljepoti, a muškarci u snazi.

Društvene mreže su najveća globalna katedra iza koje se, u sigurnosti vlastitog doma i pred ekranom koji ih štiti od direktne konfrontacije s ostatkom svijeta, ljudi današnjice vole razračunavati sa stvarnošću ili barem onim dijelom stvarnosti koji ih se (ne) tiče.

Ni Puljani ne zaostaju po pitanju virtualnog pljuckanja. Ne ustežu se niti pred autoritetima vlasti, ni sustava, ni medija, ni bilo kojeg društvenog aspekta, ali ni prilikom međusobnih prepucavanja. Malo je tu kulture i stvarnih teza, bez obzira brani li netko svoje stranačke afinitete ili pravo na abortus.

I sve to ne bi bio nikakav problem kada bi iza konstruktivne kritike, eventualnog rješenja potencijalnog problema ili samo pristojno sročenog stava, stajao čovjek s pravim identitetom, imenom i prezimenom, integritetom i hrabrošću. Svjesno bježeći u anonimnost, Puljani s društvenih mreža radije odabiru potpisati se kao lik iz književnog djela ili kao kreativno osmišljena, zabavna asocijacija na neko ime.

Boje li se da će - istupe li negdje pod pravim identitetom, pa makar komentirali i naizgled površnu temu - biti na neki način obilježeni, boje li se da će zbog toga dobiti otkaz?

Da, nije lako imati petlje i braniti ono što osjećamo, mislimo, govorimo, pišemo, sve ono što zapravo čini našu osobnost. Ako se to radi tek toliko da se nešto kaže i napiše, onda to s vremenom prestaje biti zanimljivo i na kraju krajeva izgubi smisao.

Ali ako se to čini s porukom, onda ne treba biti licemjer. Jer, mora se priznati, koliko god nečije riječi bile snažne, teško bi bilo povjerovati u njihovu težinu ukoliko bi ih potpisala, recimo, Pepeljuga Maćehić.

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast