Nije uvijek tako, ali život ponekad zna biti milosrdan i pravedan, iako se tome rijetko svjedoči. Takvih situacija je toliko da stanu na prste jedne ruke. Nekakvo je pravilo, kad se u životu sve sabere, pribroji pa oduzme, da smo više kažnjavani nego nagrađivani, više pognuti nego uspravni. Ima, stvarno ima situacija, kad život dobrima vraća. Vraća uloženo, trud, muku i odricanje. Uz sve to, za iskorak u pobjedničku zonu, na nekakav vrh vrhova, potrebna je neizostavna doza sreće. Onda se moraju poklopiti zvijezde i planeti koje će oplemeniti stanoviti faktor X. Uspjeh, posebno u ekipnim sportovima o čemu je ovdje riječ, ne dolazi slučajno, rezultat je sinergije svih ovih elemenata, kemije unutar grupe i jednog lidera. Ćamile, u ovom slučaju, čini mi se.

Nema tome niti dva tjedna da su hrvatske rukometašice ponizno, tiho i skromno, kao potpune autsajderke, krenule na europsko prvenstvo u Danskoj. Ispraćene materinom brigom da se ne povrijede i da sve sa zdravljem u tom grubom sportu prođe kako treba, poletjele su na sjever Europe. Nitko tada u njih nije vjerovao. Recimo, povratna avionska karta rezervirana im je i prije nego su poletjele. Predviđalo se da neće proći ni skupinu. Drugo, HRT nije otkupio prava za utakmice. Toliko je u njih vjerovao. Kad ne bi bilo korone, sudjelovanje naših rukometašica na Euru tretiralo bi se kao malo jači sportski izlet. Ne previše takmičarski, već popraćen, možda, sitnim šopingom ili djevojačkom opuštenom zabavom.

Indikativno je i da su na sportskim rubrikama dnevnih novina rukometašice dobile prostora na razini tekstova koje se objavljuje samo zato jer je to korektno. Naprosto im protekla desetljeća nisu davala za pravo da se nadaju nekom velebnom rezultatu. Već je nastao stereotip da su naše cure kanta za napucavanje gol razlike. Prevladalo je mišljenje kako će sve osim zadnjih mjesta biti uspjeh. U Danskoj, reprezentaciji koju su na kraju pomele u borbi za broncu i pobrisale pod s njima, u Danskoj kao zemlji visoke demokracije i ljudskih prava, prvotno su dočekane sa sprdnjom. Kao, a to su one, zalutale Hrvatice… Ono, kanibalke s brdovitog Balkana… Podcjenjivački, baš onako kako se veliki, bahati, opterećeni svojom slavom, uspjesima i mogućnostima, ponašaju prema malima, jedva primjetnima i dosadnima.

A onda preokret. Proradio je inat, pokretač, katalizator i motivator promjena i(li) uspjeha. Dogodilo se predbožićno čudo, iako je u čuda nakon ovako lude godine suvišno, izlišno i glupo vjerovati. Ma i generalno, jer čuda se, iskreno, ne događaju. Samo neke situacije, kad ih ne znamo kako racionalno objasniti, tako nazivamo. Čudima. Ove male Hrvatice velikog duha, predvođene do zla boga simpatičnom Ćamilom, čudnim su čudom pokorile Europu. Pokazale su vjeru i vratile nadu. Dovoljno da budemo ponosni, i na trenutak sretni. Svjedočili smo čudu. Ženskom čudu.

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast