Vrijeme događanja: prošli petak. Lokacija: mali ranč u šumi negdje u okolici Rovinja. Glavno jelo: janjac, odojak i zubatac. Ubitačna kombinacija, većini sočno, ukusno, no meni to ne ide. Nedavno su mi, recimo, na jednoj ekskluzivnoj lokaciji servirali janjca i dagnje, u istom tanjuru. Sve nešto posebno obrađeno, dehidrirano, decentno, otmjeno. Male porcije, sljedovi s pet, šest piruna, vrhunski uparena vina. Sljubljena, sad se to tako govori. Tu je i gospodin s bijelim rukavicama, prilazi tiho, nenametljivo, s prave strane. Kao duh je. Potrudili su se i on i kuhar, vjerojatno još više i sommelier, ali uzalud, nije mi to išlo. To drugo, taj inovativni, revolucionarni, avangardni miks janjetine i dagnji, na stol su mi stavili u prestižnom restoranu. U najboljoj namjeri da me upoznaju s novitetima svoje gastronomije loše su procijenili misleći da se palim na ovakve ekstravagantne kombinacije. Naravno da nisu oni krivi, problem je u tome što sam, barem u hrani, krajnje dosadan i predvidiv. Još više monoton: jedem iste stvari i ne volim eksperimentirati. Organizatorima večere izgledao sam bogohulno, izdao sam principe nove, drugačije pripreme i konzumacije različitih sastojaka.

A ono prvo, od petka… Ma ne mogu miješat' ribu i meso! Janjca i odojka u istoj padeli još mogu prožvakat', iako mi okusi nisu podudarni i odbijaju se. Ali k tome i zubatac!!! Vrhunski je pripremljen, čak je i poslužen sa strane, ali i dalje preblizu mesu. Ne mogu biti na istom meniju.

Nego, možda je problem u meni. A ne u ostalih tridesetak sretnika koji su strasno i slasno oblizivali prste, oduševljeni i janjcem, i odojkom, e da, i piletinom, kao i zubacem, tako da sam zaključio jedino moguće – čovječe, s tobom nešto nije u redu! Dok su ostali tipično istarski spajali nespojivo, ovog puta meso s ribom, osjećao sam se usamljen kao jahač u pustinji pred pješčanu oluju.

U srži naših povremenih druženja, uz nezaobilaznu harmoniku tema je uvijek i politika: ponekad svjetska sa sprdnjom na notornog Trumpa, a tu je i europska, dosadnjikava, previše birokratizirana, neefikasna i krajnje nezanimljiva. Te, na kraju, sredini i početku druženja, naša, hrvatska s jakim naglaskom na lokalnu, istarsku. Ovog puta je dominirao Branko. Vero je pravi, trdi Istrijan. Znutri, z kontinenta, gdje su oni štabeli. Duša je od čovika: iskren, veseo, pošten, razigran, ali i radišan, odgovoran, kvrgav, teške ruke i žuljevitih šaka ogrezlih u obradi neslomljivog istarskog kamena. Od sunca pomalo izbrazdan, autentičan je čovik ovog kraja, s korijenima duboko ukopanim u bijelu, sivu i crvenu Istru koja je u svojoj bogatoj povijesti preživjela i osam osmanskih provala. Branko je lokalpatriot. Uživa u Istri. Neka bude jasno, mijenjao bi on puno toga, ali nema te sile koja bi ga maknula odavde. Takvih, autentičnih, kredibilnih Istrijana, nema previše.

Nas šest, sedam, malo je razgovaralo o politici. I on s nama. Uzbudio se: govori muški, stisnutom šakom, s jakim, izraženim gardom i blago prijeteći. Suština je jasna: miroljubiv je i pacifist. Ne zamara se onime što je bilo. On živi ono bandićevsko – gremo delat'. Gradi, prodaje, muči se, nateže s rokovima, dobavljačima, kupcima i nema vremena za naša sitna kafanska, političko-povijesna prepucavanja. Ipak, male provokacije su uspjele. Jedan među nama, interno, u društvu poznat kao Hrvatina, ciljano ga je napalio. Polio je benzinom neke njegove teze i vatra se razbuktala. No više je to dobronamjerna zezancija i natezanje nego svađa. Branko u svakoj diskusiji ustrajno brani istrijanstvo poput Jupitera koji štiti zemlju. Kao što nijedan neprijateljski meteor, ni slučajni, ni zalutali ni namjerno usmjereni, ne može ući u njenu orbitu, tako nijedan napad na svetu istarsku zemlju, odakle god i od koga on dolazi, ne može proći bez Brankovog protuudara. I zato se njegovo istrijanstvo i ljubav prema lokalnoj domovini ne mjere običnim metrom, nego čuvanjem tradicije, običaja te uvažavanjem teške i grube povijesti prepune brutalnosti napadača, osvajača i stranih vladara koji su ovdje puno materijalnog ostavili, ali su i puno života oduzeli. Upravo tako on doživljava i proživljava Istru, porobljavanu i oslobađanu, vrijednu i iskorištavanu, uvijek svoju, gostoljubivu, ali i škrtu zemlju koja čuva svoje blago.

„I Istra ovo, i Istra ono, i najbolji smo, i najodgovorniji…“. Nema u razgovoru o Istri racija, samo čista emocija. Ništa se ne dovodi u pitanje. Čini se ni IDS. Ispada kako oni jedini otpočetka reprezentiraju pravu Istru, prije svega, kaže Branko, onu unutra, koja nije na moru. Ali njihovo čelništvo premalo ide među obične ljude. Mali čovik, običan Istrijan, želi da mu šef stranke jednom godišnje dojde u selo, da se poslikaju, dvi, tri beside i IDS ima njegov glas. Malo se zajebavam na tu i slične teme. Kao, zašto je Istra bolja, posebnija od Dalmacije ili Slavonije ili mog Primorja. I uvijek kad tako nešto potegnem, dobijem po ušima! Prekasno shvatim da je ponekad bolje biti u miru nego u pravu. Kažu mi da i dalje, a već sam tu dvije i pol godine, i još mi je pokojni nono Turčinović iz Svetog Petra u šumi, ne razumin do kraja Istru. Kao netko „tko još uvijek dovoljno ne razumi istrijanstvo“, a tako mi kažu kad me žele malo uvrijediti i poslati poruku da sam daleko od nečega što bih trebao postati, pravi Istrijan, i dalje im neću priznati - „da, u pravu ste“. Ako to napravim, gubim materijal za podbadanja. A to nekad znači više od svega.

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast