Državne bolnice i domovi zdravlja na dnevnoj nam se bazi prazne od liječnika, medicinskih sestara i tehničara, a država se gloži sa sindikatima oko mizernih tri-četiri posto povišenja plaća u zdravstvu?! Vladin šef financija, ministar Marić, kao "pravednik među narodima", svima koji su na državnoj kasi široke ruke obećava rast osnovice za dva posto, a o zahtjevu zdravstvenih radnika će još razmisliti. Neka se još malo dinstaju. Prije nego što odluče prijeći granicu ili samo cestu pa kod domaćeg privatnika za istu plaću raditi u jednoj smjeni, a ostatak dana, sve noći, sve vikende i praznike imati za sebe, svoju obitelj i prijatelje.

Posao u bolnici, recimo, uključuje sve upravo nabrojane otežavajuće uvjete rada, pa ne treba čuditi što je najnoviji trend, u Puli recimo, da se na bolničke natječaje mlade, tek završene medicinske sestre i tehničari više uopće ne javljaju. Mogu birati pa biraju: između poliklinike, dakle ambulante s jednosmjenskim radom gdje je plaća oko 5.000 kuna, i bolničke plaće od možda šest i pol do maksimalno 7,5 tisuća kuna za sestru na odjelu intenzivnog liječenja kao jednom od najzahtjevnijih, gdje su radni svi dani i noći u godini. Bolnički pak liječnici specijalisti rade za osnovnu plaću od 9.600 kuna, sve s dodacima za odgovornost i uvjete rada. Sestre s visokom stručnom spremom čitavo desetljeće bezuspješno traže dodatak za to na plaću, a liječnici sudski utjeruju dugove za prekovremeni rad.

Svi zajedno radeći preko redovne satnice, noćnim dežurstvima, radnim vikendima i praznicima namaknu pokoju tisućicu više, ali sve su to danas smiješne cifre. Sindikat liječnika, kojeg Vlada ni ne pripušta na kolektivno pregovaranje, već godinama ističe skroman zahtjev - da ih izjednače sa sucima općinskih sudova čija je osnovica plaće 12.000 kuna. Toliko o horizontali, odnosno magli koju sada prodaje ministar Marić. Pravi se da ne vidi da nam javno zdravstvo samo što nije kolabiralo - ili već jest, samo se nitko ne usudi to javno izreći - što vidi svaki pacijent u ovoj zemlji kojeg na pretragu naruče za godinu dana.

Specijalisti zaposlenici domova zdravlja već u trećem kvartalu mjeseca znaju odraditi postupke i usluge koje im priznaje i plati HZZO. Ostatak mjeseca rade besplatno, i oni i domovi zdravlja. Ne odnosi se to, međutim, na koncesionare, na privatnike koji imaju ugovor s HZZO-om i koji puno bolje naplaćuju svoje usluge, pa će vjerojatno i radi toga u vodu pasti čvrsto najavljivan nastavak privatizacije domova zdravlja, kao i svaki drugi reformski pokušaj. I u svom tom neredu, neorganiziranom sustavu koji počiva na dnevnim ad hoc rješenjima, Vlada dvoji hoće li zdravstvenim radnicima podići primanja za koju stotinu kuna!?

A tržište rada (i) u ovom segmentu toliko je iscrpljeno da je na djelu prava otimačina - privatni sektor jača i mami sve iz javnog zdravstva, odvodi najbolje kadrove u privatne poliklinike, sve brojnije privatne domove za starije osobe… Slobodno tržište u normalnom svijetu znači da ono čega nema postaje skupo. Kod nas je, međutim, sve obrnuto.

Zdravlje je stanje fizičkog, psihičkog i socijalnog blagostanja, definicija je Svjetske zdravstvene organizacije. Bolesni smo.

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast