Zlatko Hasanbegović
Odlazak na zimski raspust uvaženih saborskih zastupnika 15. prosinca – koji im je zajamčen Ustavom i dvostruko je duži od školskih praznika – već godinama se u javnosti doživljava kao čuđenje u svijetu. Kao da se doba praznika, rekli bi u Bruxellesu, ne može kraće slaviti, primjerice od katoličkog do pravoslavnog Božića, ili kao da u zemlji nema problema koje bi na Markovu trgu trebalo raspraviti.
Doduše, nekima ni zimski praznici nisu dovoljno dugački da se odmore za svojih nekoliko saborskih rasprava koje imaju tijekom godine, pa smišljaju razne načine kako da leže doma, sjede po kafićima i primaju između 15 i 20 tisuća kuna mjesečne plaće. Najnovija moda su covid potvrde – bez kojih se ne može ući u zgradu Hrvatskog sabora – iako se zastupnici koji ipak žele prisustvovati raspravama uključuju video vezom.
Ali, nekima je i to preteško, jer oni imaju svoja prava, poput slavnog ekstremnog desničara Zlatka Hasanbegovića koji je nakon izjave da „ima pravo na virus“ covida, izjavio kako je i bojkot Sabora u koji je izabran oblik politike i političke borbe. Hasanbegović u Sabor ne ide jer ne želi pribaviti covid potvrdu, ne želi se testirati, a ne pada mu na pamet na sjednici nazočiti virtualnim putom. Stoga je proglasio svoje pravo na bojkot rada na svom radnom mjestu, a uz taj bojkot ide i pripadajuća saborska plaća.
U bolnicama, komunalnim poduzećima i drugim državnim službama radnici koji ne dolaze na posao zbog covid potvrda dobivaju otkaze. Hasanbegović je licemjerno siguran u svom bojkotu – saborski mandat može mu prekinuti samo vlastiti smrtni slučaj. Nadajmo se da se to neće dogoditi – nije humano – iako se radi o političaru koji od cijele nacije pravi budalu očito ne shvaćajući kako je postao ridikul, te da se priča o njegovoj domišljatost da ne radi naširoko prepričava.
Slučaj Zlatka Hasanbegovića – koji je čak bio i ministar kulture što pokazuje kako Hrvatska češće nego što bi trebalo pokazuje vrhunce u negativnoj selekciji kadrova u izvršnoj vlasti – dokazuje zašto građani parlamentu daju, u svim mogućim istraživanjima u posljednjih desetak godina, ocjenu dva, dok čak i Pantovčak prolazi s trojkom. Teško je, naime, povjerovati kako su ovakvi saborski poput Hasanbegovića, ali ne sam o njega, borci za narodna prava i ono što su na izborima obećavali.
U proteklih deset saborskih saziva, kroz njega su prodefilirali osobenjaci, ridikuli, prostaci i smušenjaci svih političkih orijentacija. Ima li smisla podsjećati se njihovih imena, koja su već odavno zaboravljena? Nema, pa se tako ni zastupnika Hasanbegovića, koji istodobno ima pravo na bojkot i pravo na plaću nitko neće sjećati već u narednom saborskom sazivu. Zamijenit će ga netko drugi koji će svojom vještinom pripomoći da Hrvatski sabor, kao najviša vlast u državi, od građana i dalje dobiva dvojku kao prosječnu ocjenu.