(Bes)pravne radnje sa srcem

Već po samoj svojoj konfiguraciji brdovita, kamenita i vijugava starogradska jezgra Rovinja mnogim je osobama s poteškoćama u kretanju, izazov. Dodamo li tome i činjenicu, kako se na prste jedne ruke mogu nabrojati javne ustanove koje imaju plato ili dizalicu, a koje ljudima u kolicima osiguravaju normalan ulaz u zgradu, svi se zajedno i u praksi možemo složiti da smo kao slobodnohodajući ljudi, podbacili.

Ipak, da situacija nije sasvim crna pokazuju i poneki svijetli primjeri poput pokretne trake na zgradi policijske postaje, odnosno u Osnovnoj školi Jurja Dobrile. Sigurno je i da u Gradu s četrnaest tisuća duša postoji još poneki primjer gradnje s promišljanjem, no jasno je i da se to ne odnosi na većinu zgrada koje se svakodnevno (ili bi barem tako trebalo biti) posjećuju, pa ostaje ona kao vječno uklesana u kamen "ono što je nekima normalno, za druge je neizvedivo".

Upravo, i u tom kontekstu veseli promišljanje i konkretno djelovanje "malog" čovjeka, koji je nedavno i očito izazvan nepravdom odlučio uzeti stvar u svoje ruke. Ispred privatnog objekta - Casina, tijekom vikenda i u vrijeme dok su gradske službe opuštenije, u dijelu davno postojećeg gradskog kamenog zida otvorio je ulaz, i to točno nasuprot ulaza u njegov privatni objekt. To je, kako je kasnije pojasnio, učinio upravo zato da bi ljudima s otežanim kretanjem i u invalidskim kolicima osigurao mogućnost jednostavnijeg ulaska u "zabavni objekt" kakav sam posjeduje. Međutim, u svojoj je ljudskosti i skrbi za druge, zaboravio na detalje, pa je u novootvorenom prolazu u zidu umjesto rampe, podigao (ili ostavio) ne jedan, već dva škalina. Zaboravio je, također, i na činjenicu da se "rupa u zidu" nalazi u centru grada, i da samim time nije mogla proći ispod radara.

Smiješno ili tužno, na volju svakom. No, ovakvim se nemuštim opravdanjem i ova privatna inicijativa (izvršena bez pitanja i dozvole) sada našla na stolu gradskih službenika. I što s tim? Ništa! Jer, kako stvari stoje i ovaj bi se "predmet", ukoliko se i proglasi bespravnom (g)radnjom, tek mogao naći u službenom fasciklu i u društvu stotinu već ranije izdanih rješenja Grada Rovinja, kojima se u posljednje dvije godine, traži(lo) od građevinskih inspektora, da počnu raditi svoj posao. A dok se to i ne dogodi, fantastičnih priča i izgovora raznih poduzetnika i samoprozvanih čovjekoljubaca, neće nam nedostajati.